Tuesday, 28 January 2014 16:59

Kako ubiti Antu Starčevića?

Možemo žaliti da neke očeve nacije nismo likvidirali, a za neke nam može biti krivo da su ih ubili naši protivnici, kada je to njima odgovaralo. U ove posljednje ubrajamo Stjepana Radića i Antu Pavelića. Velika je šteta da Franjo Tuđman nije poginuo u partizanima, makar i od njemačke ili talijanske ruke, zajedno sa svim tim sovjetskim Josipima. Da se to dogodilo, njegov bi mit rastao. Ovako blijedi i zatvara se u sintagmu prvog predsjednika RH, koja je zbog karaktera ovakve Hrvatske postala prilično upitna, napose nakon što su Tuđmanovi slijednici novopečeni "partizani" Stipe Mesić i Ivo Josipović. Da se NDH kojim slučajem održala, ustaše bi se pobunile protiv Ante Pavelića. Tita su hrvatski komunisti trebali smaknuti 1937. nakon što im je naturen od sovjeta. Zar nije bila nekakva povijesna pravda da Josip Staljin 1948. likvidira Josipa Broza? Mnoge je likove zrele za likvidaciju spasio Zapad.

Da je kojim sretnim slučajem ranih 90-tih izvršen uspješan atentat na njega, Tuđman bi ostao  prihvatljiv hrvatski partizan. Ovako se pitamo tko je bio taj čovjek. Zar nije bilo bolje da partizana Tuđmana strijeljaju nacisti, nego da (de)formira RH? Prijepori u svezi Tuđmana čine se povijesno zloslutnim. Jesu li nam i ostali očevi nacije došli u život sa sramotnim dijelovima svoje biografije, koji su zaboravljeni? Mi smo zaboravan narod, koji brzo oprašta drugima. Koji ne pamti ime svog vladara za kojeg smo doselili na Jadran, pa danas koristimo izraz "Porgin otac". Zar nije bilo bolje da se ban Josip Jelačić uduši u Dravi ili Dunavu, nego da uguši radničke pobune u Beču i u Pešti? Austrougarska monarhija trebala se tada raspasti, ili se održati sve do današnjih dana, kao konfederacija. Država koja je obuhvaćala Austriju, Mađarsku, Češku, Hrvatsku i BiH, bila bi vodeća svjetska sila. U Monarhiji bi Austrijanac Adolf Hitler ostao kaplar i ništa više. Veliko je pitanje jesu li Englezi pokušali ubiti Adolfa Hitlera ili su ga spašavali?

Očevi Domovine žive predugo

Teško je objektivno presuđivati stoljećima. Kada bih danas birao po nas optimalan odlazak hrvatskog dužnosnika, malo njih dočekalo bi starost. Buna famoznog domoljuba Eugena Kvaternika 1871. imala bi veće izglede na uspjeh da je prorok Ante Starčević prethodno ubijen. Stalno se vraćam u tu nesretnu godinu, kao i u ono sudbonosno vrijeme tisuću godina ranije, kad su nam susjedne imperije pokušale preoteti Jadran. Recimo da sam monarhist ili mađaron, i da bez ustezanja dograbim kuburu, nacrtam se ispred Ante Starčevića i konkretno mu dam do znanja što mislim o njegovoj bradi, njegovim brkovima i smislu vatrenog oružja. Ubojstvo Starčevića pokrenulo bi narodnu pobunu protiv monarhije, pa bi Kvaternik osamostalio Hrvatsku u vrijeme kada se osamostaljivala Srbija. U šahu to zovu žrtva figure, a u starijim civilizacijama sve se skrivalo pod religijsku žrtvu osobe. Bilo bi krasno da danas možemo organizirati referendum za religijsku žrtvu. Tko bi pobijedio ove godine? Zoran Milanović ili Ivo Josipović? Nikakvo čudo da su ti ljudi ateisti i agnostici.    

Zar ne bi bilo bolje da su nam Zvonka Bušića smaknuli udbaši ili američki policajci, u njegovoj herojskoj akciji, nego da mu nedavno insceniraju samoubojstvo, ili se sam zaista ubije zbog nekakve fiziološke blokade u mozgu. Malo je čudno da netko izbjegne kuršlus u najtežoj američkoj tamnici, a onda pukne u obiteljskom domu na predivnom Jadranu. Naš Mandela izašao je na slobodu i pronašao svoj narod u pržunu. A okolo sve neprijatelji protiv kojih je pokrenuo svoju akciju. Andrija Hebrang stariji pokušao je uspostaviti "samostalnu" sovjetsku Hrvatsku, a danas živi kao nacionalni simbol najviše zato što je mučki ubijen od svojih partijskih drugova i suboraca. Memoari Edmunda Glaise-Horstenaua dokazuju da su svi glavni partizani pregovarali s njemačkim nacistima. Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Savka Dapčević-Kučar i Mika Tripalo ostali bi veliki nacionalni simboli da nisu preživjeli 1971. godinu. Pero Pirker imao je veličanstven ispraćaj, a da je umro ovih dana, ispratila bi ga uglavnom rodbina.    

Ipak je znatno veći broj Hrvata koji su ubijeni prerano. U takve ubrajamo nesretnike sa Križnog puta. Naš prijatelj Ferdinand Habsburški ubijen je prerano. Srbija je radije ušla u rat sa Austrougarskom nego da se BiH priključi Hrvatskoj. Kada je već ubijen, za nas je šteta da se to nije dogodilo ranije, prije nego što je iznio svoj program za Hrvatsku, odnosno nekakvu svoju zahvalu Jelačiću i stoljećima hrvatske lojalnosti Monarhiji. Hrvatskoj su nedostajala udbaška ubojstva prije Sarajevskog atentata.
 
Prerano je ubijen i Bruno Bušić, a da se to nije dogodilo, najvjerojatnije bi doživio fazu odbacivanja od strane naroda, moguće i zbog prijepora koji su potisnuti zato što je postao žrtva jugoslavenske represije. Kao komunistički ekonomist napisao je diplomsku radnju "Moral i socijalizam" i zaposlio se u Institutu za historiju radničkog pokreta. Zar je to prirodan intelektualni razvoj jednog Imoćanina? Prerano je otišao i Ivo Lola Ribar, koji je bio konkurencija za partizanske konjine. Vladimir Nazor ušetao je u Zagreb i postao predsjednik NRH, a Ivan Goran Kovačić, autor antiratne poeme Jama, ubijen je od četnika već 1943.
      
Ne trebamo dvonožne simbole nacije, nego stvarne promjene

Pomislite koji bi nered nastao 1990. da Udba nije na vrijeme ubijala Hrvate po svijetu. Branko Jelić, Bruno Bušić, Pero Čović, Anto Đapić i stotine drugih domoljuba pojavili bi se 90-te i donijeli silne probleme Josipu Perkoviću i Josipu Manoliću. Znamo da su se udbaši napatili likvidirajući Miru Barešića, Antu Paradžika, Ludviga Pavlovića i Blaža Kraljevića, a možete zamisliti koje bi probleme izazvala ta silna ubojstva 1990/91. da Udba nije ubijala na vrijeme. Nije tu bilo nikakvog profesionalizma. Udbaši su smaknuli Đurekovića, Paradžika i Kraljevića svirepo, gangsterski. Trebamo provjeriti jesu li ubijeni njihovi potomci. Kao što se događalo braniteljima na ratištu, svakog dana takozvane samostalne RH pao bi jedan istaknuti povratnik. "Kuda vodiš Jelića!" - pitali bi namjernici Antonija Lekića, na zagrebačkom aerodromu. "Idem s njim odmah u zadarsko zaleđe. Tamo se treba naći s Mirom Barešićem." Oružje se i ovako nabavljalo za ubijanje domoljuba. Naravno, Udba bi uvijek ubijala, ali nakon što bi Nijemci vratili u zemlju stogodišnjeg Antu Pavelića, Josip Perković teže bi dilao putovnice. Partizani bi pobjegli natrag u šumu, gdje im je mjesto. A onda bi jednog dana hrvatski redarstvenici otišli na "slobodni" teritorij i priveli Franju Tuđmana, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i slične planinare. I slične četnike. Ovako su mnogi otišli u četnike, i nikome ništa. Došli su na vlast! Svuda u svijetu, pobunjenici gube prava stečena prije pobune, a u Hrvatskoj su dobili više nego što su tražili. 

Sama činjenica da nam netko otvara oči, znači da se nacija raspada. Dozvolili smo da naše prave probleme potisnu isprazni simboli. Ne trebamo Stjepana Radića nego bogato hrvatsko selo i kvalitetnu demografsku obnovu. Ne trebamo Franju Tuđmana i Antu Pavelića nego stvarno samostalnu Hrvatsku. Nismo trebali Tita nego stvarnu brigu za hrvatsko radništvo. Ne trebamo Antu Starčevića nego kvalitetan nacionalni imunitet na protuhrvatske ugroze. Nije dobro kada se svijest nacije prelije u jednu osobu, koja u konačnici poražena silazi sa scene, a nacija ostaje glavinjati. Dakle, nikako nismo smjeli dozvoliti da naš nacionalni identitet određuju politički protagonisti poput Starčevića, Radića, Pavelića, Tita i Tuđmana. Vrijeme je da se zapitamo jesu li Hrvati postojali prije Starčevića? Kako je Starčević sebe prepoznavao kao Hrvata? On sam nije se oslanjao na neku prethodnu političku osobu, nego na temeljno
hrvatsko nacionalno biće, koje je u Hrvatima tada na svoj način bilo prisutnije nego danas, jer se manje oslanjalo na kasnije pojave lažne parlamentarne demokracije i lažne revolucije. Ante Starčević slovi kao Otac Domovine, ali na neki način označava kraj hrvatske originalne nacionalne svijesti, koja se pretočila i razvodnila kroz niz bezuspješnih političkih aplikacija, najčešće tragičnih. Kako oživjeti skriveno nacionalno biće? Nužno je provesti simboličko ubojstvo Oca Domovine.

Zvonko Bušić u svojoj formalno samostalnoj Hrvatskoj nije mogao prikupiti dovoljno sredstava za alternativan pokret. Nakon naših slave vrijednih vladara narodne krvi, stalno nam uvaljuju usvojitelje plitkog džepa. Dok se riješe svojih osobnih dugova, država propadne. Nesretni Ante Starčević nikada nije osvojio vlast, pa je zamalo umro od gladi. Stranke se danas bore za vlast da se članstvo namiri. Uvijek pobjeđuju sluge stranog interesa. Što bi postigao Bravar da nije imao podršku sovjeta i sovjetskog KGB-a? Okolnosti se stalno mijenjaju na gore, pa je konačno zavladalo Titovo pravilo da na čelo Hrvatske dolaze likovi koji mrze sve hrvatsko. I, to je na neki način u redu, jer odmah moraju izdati zemlju. Čim saznate da je netko predsjednik ili premijer Hrvatske, znate da bi za naciju bilo najbolje da se ta osoba nije niti rodila. Po datumima rođenja hrvatskih čelnika znate kada su se otvarale crvotočine u paklu i u podzemnom svijetu.

Godine koje se vraćaju

Te famozne 1848. pojavio se Komunistički manifest Karla Marxa, a adventisti su poklonili sirotinji svoje domove i čekali Isusov povratak na Zemlju, slobodni od svih ovozemaljskih veza. Darovali su svoju imovinu sirotinji da mogu posve slobodni dočekati Isusov povratak na zemlju. Izašli su u polja prije zore, svečano obučeni, ispunjeni vjerom i povjerenjem. Njihovom razočarenju na kraju dana nije bilo kraja. Tragedija adventista potresla je svijet. I što su Hrvati te godine poduzeli? Čekali su Krista, ili su navalili na sirotinju? Ban Josip Jelačić pregazio je Dravu i ugušio radničke pobune u Beču i Pešti! Da se našao odvažni domoljub da smakne Jelačića na vrijeme, Austrougarska bi se raspala 70 godina ranije, pa bi se dalje od radničkih komuna obnovila samostalna hrvatska država sve do Drine. Da je Ferdinand ubijen prije nego što je najavio pripajanje BiH matici Hrvatskoj, Svjetski rat krenuo bi kasnije, u nešto drugačijim okolnostima. Možda ne bi bio toliko tragičan? Možda se ne bi dogodio niti Drugi svjetski rat, vođen na istoj matrici zaposjedanja tuđih zemalja i tuđih nacionalnih resursa.

Ponekad simbolička imena donesu nekome smrt ili progon. Mnogi je Hrvat usmrćen zato što se nekome nije sviđalo njegovo ime ili prezime. Netko će reći da je ubijen krivi Anto Đapić. Što je smetalo Dragu Hedla u crkvici Stražimana? Likovi blaženika Stepinca i Merza, ili možda više činjenica da se slikar zvao Ante Starčević? Neke su opake spodobe ubile Antu Strčevića više puta.        

Uvijek kada neka konkretna osoba iz politike prezentira naciju, grdo nam se piše. Možda je krajnje vrijeme da bacamo kletvu. Posebno kada je riječ o osobama koje se kite da nisu praznovjerne, za koje je duševna bol nemoguća. Primjerice, dogodile su se bezbrojne prometne nesreće, padali su zrakoplovi, potonuli su brodovi, ali Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić nikako da pronađu životni izlaz za njih i za nas. Dajte konačno ulovite neki "exit" ili barem sletite sa ceste. Naravno, nadam se da nitko neće potegnuti oružje na članove vladajuće vrhuške. Jedno, za to je prekasno, a drugo, time im pridajete značaj koji im ne pripada. Ubija me dugovječnost partizana i komunjara. Gledam tako metuzalema Josipa Manolića, koji je već balzamiran ali ne odlazi. Počinjem vjerovati da zaista nije otrovao blaženog Stepinca. Zoran Milanović i Ivo Josipović ostali su beznačajni i nakon što su zaposjeli najviše funkcije u RH. Nisu shvatili da padaju zajedno sa Hrvatskom. Hrvatska je toliko ponižena i poništena da s njom blijede i namjesnici Hrvatske.  

Strateški parametri hrvatske samostalnosti

Hrvati trebaju iskazati jači imunitet prema partizanskim folklornim obmanama. Kao što trebamo odbaciti očeve Domovine, moramo sagledati okvire u kojima je Hrvatska moguća, okvire koji Hrvatsku nameću. Bez obzira na nečije želje i naše ambicije, trebamo ići za onim što stabilizira ovaj prostor, što nameće kvalitetna rješenja a ne zbunjene neznalice, odnosno likove koji se uspinju samo zato što Hrvatska pada. Predsjednik RH i premijer RH ne znače ništa jer je RH izgubila svaki značaj. RH je samim svojim ulaskom u EU praktično poništena.  

Zaboravljena "Hrvatska vladara narodne krvi" nije predana Kruni sv. Stjepana zato što su hrvatski kraljevi bili nesposobni, nego zato što su se u jednom trenutku povijesti promijenile okolnosti. Dok smo za Rim predstavljali isturenu formaciju prema istoku i Bizantu, Hrvatska je rasla i širila se. Kada su "rimske" isture postali Beč i Pešta, formirane su referentne imperije. Kršćanska Karantanija nestala je sa pomicanjem rimske prisutnosti na istok i ubrzo postala suvišna. Srpski etnitet postao je zanimljiv Bizantu tek nakon Branimirova prelaska u rimski tabor, u vrijeme kada je prijetila opasnost da nam Rim preotme naše otoke. Srbiju je kreirao Bizant, nakon Branimirovog prelaska Rimu. Da Branimir nije izrekao svoje povijesno "ne" Bizantu, Srbi nikada ne bi postali državotvorna nacija. Umjesto Hrvatske, Srbija je postala istura Bizanta prema zapadu. Uskoro je Hrvatska za Rim postala marginalna, a Hrvati smetnja svim našim susjedima da zaposjednu naš dio Jadrana. Kada je Rimu kasnije postalo važno katoličko-pravoslavno naguravanje uz Drinu, Hrebljanovići su postali vazali Kotromanovića. Bilo je prirodno da se nakon raspada prve Jugoslavije obnovi komunistička Ugarska, sa Rijekom kao glavnom pomorskom lukom. Današnje igre oko Ine imaju svoju povijesnu dimenziju mađarskog prolaska do Rijeke. Izbor je predivan: ako potisnemo Mađare, stižu nam Rusi!

S tim u svezi, zanimljivo je promatrati strateška nadigravanja oko Ukrajine, koja ponovno nameću Beč kao težište Europe i EU. Hitler je ušao u Ukrajinu. Zbog ukrajinskih naftnih polja zaratio je sa Staljinom. Danas su se Ukrajinci pokrenuli za svoje autonomno priključivanje EU. Nadajmo se da su Nijemci danas dovoljno oprezni i da neće dozvoliti da ih igre oko Ukrajine uvuku u novu povijesnu avanturu. Događajima u Ukrajini kod nas je na svoj način referentan slučaj Perković, koji se prezentira kao domaće zastranjivanje, a zapravo je riječ o širokom provociranju Njemačke od strane konkurencije unutar EU, u kojemu namjesnička vlast u RH mora sudjelovati, kada god se otvori takva mogućnost.   

U sjeni modernih ratova protiv islama, nije podržana Hrvatska do Drine, nego je kao zapreka Zelenoj transverzali (od Albanije do Bihaća) podržana pravoslavna Republika Srpska, mimo svaku pravnu povijest. Srbija je uvijek bila strateški važna kao komunikacijska smetnja, bilo da ometa germanski kopneni prolazak do Bliskog istoka, bilo da zaustavlja demografski prodor islama prema Zagrebu i Beču. Jedini način da hrvatska državnost preživi nove udare je prelazak Hrvata na albansku strukturu nacije: katolici i muslimani. Hrvatska je ovih nekoliko slijedećih godina trebala ostati na sceni kao ispostava EU prema BiH i Srbiji, ali su dva povratka Partije na vlast išla na ruku britanskom parcijalnom interesu. Ulaskom BiH i Srbije u EU, Hrvatska će izgubiti svaki izvanjski razlog za postojanje. A opet, ako BiH ostane izvan EU, Hrvatska do Drine gubi i onu teorijsku šansu. Kako su pogrešnom politikom Zagreba i Sarajeva pokvareni izgledi za integraciju bosanskih muslimana u hrvatski korpus, možemo reći da je Ante Starčević praktično i simbolički mrtav. Ubili su ga Hrvati! Sukladno svemu tome, može nas održati u igri i na životu samo ozbiljan i predan rad, a to je trenutak kada iskreno žalim za komunizmom i dokolicom koju je stvarao. Da parafraziram Aristotela i njegovu Nikomahovu etiku, bez dokolice nema filozofa i visoke kulture.

Tvrtko Dolić  2014-01-28  Kako ubiti Antu Starčevića?