O perjanicama jugoslavenske totalitarne represije progovorio je i Drago Hedl, "regionalni ekspert za zastranjivanje Hrvata". Da vas podsjetim, to je ono isto opako pero komunizma, koje je u tekstu "Šarada u mozaiku" blaženog Alojzija Stepinca nazvalo "krvnikom među svecima", stavljajući u isti kontekst i blaženog Ivana Merza. Hedl je alarmirao komunističke vlasti zbog mozaika slikara Ante Starčevića u crkvi u Stražemanu, koji je sadržavao likove Stepinca i Merza. Blaženici su drugarski prekriveni, a župnik je završio u zatvoru. Sve se dogodilo u zoni udbaške odgovornosti Josipa Perkovića. Tih je godina likvidiran hrvatski emigrant Stjepan Đureković.       

Kako je Josip Perković obavljao osjetljive dužnosti za vrijeme nekih nepodopština i bio bliski suradnik Franje Tuđmana, pomislio sam da ga Drago Hedl pakira za Haag. Veselo sam dograbio Jutarnji, kad ono, do jučer Hedlu mrski Tuđman ponovno je nedodirljivi stvoritelj RH, koji danas svojom božanskom misijom treba zakriliti Josipa Perkovića, svog najbližeg suradnika i hrvatskog domoljuba. Vjerovali ili ne, nacionalno (?) osviješteni Drago Hedl obožava Gojka Šuška, kojeg je godinama prozivao. Prošetao sam do zagrebačke katedrale, očekujući da ću ugledati Dragu Hedla, Josipa Perkovića i Antu Nobila u molitvi kod Stepinčeva groba. Jedna me tvrdnja domoljubno potresla: republička SDS kao podružnica savezne SDB nije bila jugoslavenska nego hrvatska služba. Naravno da je u Udbi bilo svega: karijerista, parazita, rigidnih komunjara, prikrivenih četnika, jugofila, rođenih ubojica i tome slično, ali hrvatski orijentirana osoba nije imala nikakvu šansu ući u takvu službu. Naravno da je unutar SDS-a i šireg saveznog SDB-a bilo kadrovskog hrvanja. Toga ima u svakoj radnoj ili društvenoj organizaciji, toga je bilo i u CK. Što smo sve čuli ovih dana od Perkovića, Nobila i Hedla, to je prevršilo svaku mjeru.    
  
Nitko nikoga ne poznaje, a komunikacija je izvrsna

Prividan zaokret Drage Hedla možemo uvrstiti u široku kampanju za spas Josipa Perkovića, u kojoj sudjeluju glavni mediji, vladajuća koalicija, obavještajno-kriminalno podzemlje i dio pravosuđa, uključujući DORH. "Visoki izvor u Vladi" napao je kroz glavne medije suca Ivana Turudića, koji je ustanovio da  Josipa  Perkovića treba izručiti njemačkom pravosuđu u svezi ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu. Isti izvor izjavio je da predsjednik Vrhovnog suda nema kontrolu nad svojim kolegama. Time je narušena trodioba vlasti u RH. DORH je uložio žalbu Vrhovnom sudu RH zato što je prihvaćen zahtjev DORH-a! To je pravni presedan svjetskih razmjera. Na djelu je nepodnošljiv politički inženjering. Sve to kompromitira Mladena Bajića i njegovo manipuliranje političkom scenom kroz pokretanje/nepokretanje određenih predmeta.

Pojavila se i nova elektronička pošta, koja se pripisuje Vinku Sindičiću, iako je to nemoguće dokazati. U tom sumnjivom dopisu, Sindičić optužuje njemačko pravosuđe da je njegov iskaz protiv Josipa Perkovića iznuđen. Perković i družina uvjeravaju nas da je Sindičić ucjenjivao Perkovića, ali eto, savjest mu je proradila, pa sada pomaže Perkoviću. Tko šalje mailove iz Italije? Koja Sindičićeva izjava ostaje, a koja je iznuđena? Jeli Sindičić smaknut, ili je pritvoren u nekoj sigurnoj kući Udbe? Koga je zapravo briga što danas kaže Josip Perković o svome razgovoru s Vinkom Sindičićem, u hotelu Laguna u Zagrebu. Ako je obavještajac, ako je sve snimao, neka nam pusti tonski zapis!

DORH se nije žalio na odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici da se Zdravko Mustač ne izruči njemačkom pravosuđu. Hrvatska je ismijana i ponižena. Vrhovni sud potvrdio je Turudićevu presudu, pa predmet ide na Ustavni sud, a nakon toga nitko neće ostati zdrav. Kako izručenje Perkovića njemačkom pravosuđu postaje moguće, vrijeme je da Hedl napiše novi serijal o njemačkom SDS-u i Perkovićevim zaslugama za ujedinjenje Njemačke. 

"Josip Perković naš je čovjek u tajnoj službi" - izjavio je Tuđman, ako je vjerovati Hedlu. Dakle, Perković je bio glavni, šef tragične parade, ili Hedl piše gluposti. Zapravo, Hedl piše gluposti i ako je Perković bio glavni. Koga je to konfliktni Tuđman mogao dovesti na čelo Udbe? Bio je neko vrijeme kadrovik u beogradskom Generalštabu, pa je kadrovirao i beogradski nogometni klub Partizan, pa je nastavio kadrovirati u zagrebačkom "Institutu za historiju radničkog pokreta". Ako je "disident Tuđman" kreiran od Udbe i ubačen u redove autonomne hrvatske inteligencije, ipak nije mogao postavljati čelne ljude republičke bezbednosti/sigurnosti.

Do jučer zadrti račanovac i antituđmanovac Hedl najedanput pjeva novu pjesmu. Tvrdi kako je bilo posve jasno da Račanov SKH neće pobijediti "stranku opasnih namjera", kako je HDZ nazvan baš od Ivice Račana, u veljači 1991. U Hedlovoj najnovijoj interpretaciji tranzicije SRH/RH, Tuđman je božanska pojava, koja kontrolira dugogodišnje državotvorne grane: Josipa Perkovića, Josipa Manolića i njima slične. Ispada da se Perković i Manolić nisu poznavali, prije nego što ih Tuđman spaja 1990. Manolić je prilikom osnivanja HDZ-a izbacio iz igre Marka Veselicu i druge hrvatske mučenike, promovirajući svog favorita Tuđmana, a Perković je sve to neutralno promatrao! Promaklo mu! "Tuđman je s Perkovićem imao izravan odnos i o njegovu ostanku na čelu tajne službe nije se sa mnom konzultirao" - izjavio je prošlog tjedna Manolić, kako to prezentira Hedl. A opet, Tuđman nije poznavao Perkovića, kaže nam Ankica Tuđman. Tko je vukao konce? Tko je famozni King Kong? To je po novome kodno ime za tajnog šefa udbaškog "državotvornog" pokreta, koje je prvi izgovorio Zoran Milanović, najodgovornija osoba za nepotreban slučaj Perković, koji nam je nanio nepopravljivu štetu. Je li glavni gorila Franjo Tuđman, Josip Manolić, Ivan Krajačić, ili neki partijski komitetlija? Ili je nekolicina jugoslavenskih udbaša i partijaša zajedno činila monstruozno tranzicijsko tijelo. Hedlu se ispovjedio i zaboravljeni Perica Jurić, zamjenik ministra policije za ranih 90-tih.

Perković nikada nije odstranjen iz tajne policije

"Što je tu neobično?" - pitao je policajac Perković novinara Hedla, prošli četvrtak, u jednom kafiću u zagrebačkoj Martićevoj ulici. Hedlov novi serijal u Jutarnjem naglašava činjenicu da je Udba 1986. pokrenula postupak da Tuđman dobije putovnicu, "koja mu je omogućila da u predvečerje višestranačkih izbora krene u obilazak hrvatske dijaspore". Da stekne prednost u odnosu na konkurenciju izvan kontrole Udbe. Pet godina prije osamostaljenja SRH! Perković potvrđuje da je ta odluka usuglašena s partijskim strukturama. U kreiranju "stranke opasnih namjera" sudjelovala je i Partija. Perković tvrdi da je upoznao Tuđmana kada mu je na zagrebačkom Jelačić placu rekao da podnese zahtjev za izdavanje putovnice. Tko je tako usmjerio Perkovića? I zašto Perković krije King Konga?

I sada kreće Hedlova osnovna podvala, koju prezentira kao informaciju Tuđmanovog bliskog suradnika: "Ljudima iz SDS-a bilo je stalo da očuvaju svoje pozicije, pa su se ponudili novoj vlasti". Dakle, nisu Udba i Partija kreirali ovakvu tranziciju SRH/RH, nego su se rigidni udbaši najedanput skromno postrojili pred demokratski nametnutim Tuđmanom. A isti izvor priznaje da je RH bila izbušena s KOS-om i sa Udbom. I, kako se prevladao taj problem? Šefovi Udbe preuzeli su RH! "Tuđman je tražio od mene da provedem mirnu tranziciju tajne službe" - svjedoči nam Perica Jurić. "To nije bio lagan posao, pogotovo ne za osobu moga profila, koja je došla niotkuda" - dodao je. A riječ "niotkuda" uvijek se odnosi na Josipa Manolića, koji priznaje da je Perica Jurić bio njegov izbor. Dakle, Manolić se protivio ostanku Perkovića u tajnim službama, a Manolićev čovjek Jurić trudio se da Perković ostane glavni "obavještajac". Znate, Manolić je prilično omražena osoba unutar katoličke populacije u Hrvatskoj. Odvezao je blaženog Alojza Stepinca u Lepoglavu i navodno sudjelovao u njegovom trovanju. I još je došao u sukob s Tuđmanom, a polovica Hrvata obožava Tuđmana. Ako želite da Perković dobije širu podršku građana RH, morate naglasiti da Manolić nije podnosio Perkovića, što Jurić potvrđuje.

Eto, dočekali smo da Perica Jurić posvjedoči kako je Josip Manolić kao predsjednik Vlade RH primio na razgovor i Krunoslava Pratesa, osuđenog na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića. U to vrijeme Perkovićev doušnik Prates bio je glavni tajnik Hrvatskog narodnog odbora i urednik emigrantskog časopisa Hrvatska država. Manolić nije mogao primiti na razgovor i Vinka Sindičića, jer je Sindičić robijao u Škotskoj zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula, u kojega je pucao šest puta, po nalogu jugoslavenskih dužnosnika, koji su, kako se danas prezentira, predano radili na uspostavi samostalne hrvatske države. Vrijeme je da onaj Manolić koji ne podnosi Perkovića popriča s Vinkom Sindičićem.

Drugi nastavak Hedlova pamfleta posveta je predivnom čovjeku Gojku Šušku
 
U famoznu shemu "niotkuda, pa na vrh" upisan je i Gojko Šušak. Kako se to mogao zakačiti Šušak, niotkuda? Zamislite donedavnog Beograđanina Franju Tuđmana kako na zagrebačkoj Gumici trusi gemište, dočeka Makarku, pikne gastarbajtera Šuška, i vrbuje ga na srpsko-hrvatskom, na brzaka, sve u famoznom kolodvorskom bistrou, posljednjoj postaji zagrebačkih noćnih ptica. "Pođi za mnom!" - pozvao je Tuđman mrkog južnjaka. Naravno da je Šušak prihvatio ponudu. Sve samo da ne kopa kanale po Njemačkoj.

Hedl najedanput mistificira predstavku Lekić-Drviš-Krišto o kriminalu u MORH-u, koja se praktično svodi na poopćeno izvješće Ivana Combaja, načinjeno na zahtjev Gorana Dodiga, koji je tada obavljao dužnost Šuškovog savjetnika za SIS i pridružene uprave MORH-a. Hedl posve zanemaruje Dragutina Franciškovića, koji zna puno o prvim godinama RH. Koji je ustrojio vojni SIS, da bi ga Perković degradirao samim formiranjem zasebne civilne topologiju SIS-a unutar MORH-a, po uzoru na SDS. Vice Vukojević, Tuđmanov regulator, panično je pokušao zaustaviti gradnju autonomnih obavještajnih mreža, koje su izazvale obavještajni rat između samih službi RH, korišten i za potrebe kompromitacije političkih protivnika na domaćoj sceni. Vukojević je na sve strane pokušavao uspostaviti Tuđmanovu kontrolu, računajući da će Tuđman ostati vjeran koncepciji Heceg-Bosne. Vukojević je ostao rezerviran prema Gojku Šušku, vjerojatno na temelju svojih osobnih spoznaja o njemu. Hrvatskoj Javnosti promakao je jedan zanimljiv detalj, koji ukazuje na isprepletenost domaćeg i stranog obavještajnog podzemlja. Nakon što je godinama slovio kao zaštitnik Herceg-Bosne, Šušak je prvi napao koncepciju zasebnog hrvatskog entiteta u BiH. Toliko žestoko da je Ivanu Benderu pozlilo.  

Kako je Šušak bio blizak Perkoviću, Hedl zaboravlja što je sve napisao protiv Šuška i ovaj put pragmatično slavi Šuška kao pomirljivu i sposobnu osobu. Šušak više nije agent SID-a u hrvatskoj emigraciji, nego suludo hrabar emigrant koji je "u Kanadi izazivao jugoslavenski režim, napisavši sprejem Tito na svinji koju je po ulicama Ottawe nosio u mrtvačkom sanduku". Naravno da je riječ bila o provokaciju jugoslavenske tajne policije, jer bi u protivnom rigidni titoisti uskoro Šuška vukli okolo u mrtvačkom sanduku. Hedl nam najedanput naširoko prezentira bliskost Perkovića i Šuška, pa nije zgorega prisjetiti se navodne svađe između Šuška i Manolića, u prisutnosti Tuđmana. Šušak je prigovorio Manoliću da radi za Ruse, a Manolić mu nije ostao dužan: "Što onda? Ti si dvadeseti čovjek Bugojanske grupe!" Onaj koji je izdao! "Državotvorni" pokret 1983/91. pripadao je obavještajno-kriminalnom podzemlju. Ostala je još samo jedna nepoznanica: tko je King Kong i za koga je radio? Jeli RH bila nužan korak prema uspostavi Republike Srpske u BiH?

Hedl pokušava prezentirati Perkovića kao profesionalnu i dobronamjernu osobu, koju su protivnici Tuđmanovog pomirenja tjerali iz ministarstva u ministarstvo, a on je usprkos svemu tome naoružao i spasio Hrvatsku. "Kada se Perkovića micalo iz tajnih službi, Tuđman je to činio bez ikakvog sentimenta" - uvjerava nas Hedl. A zapravo je Perković prešao u SIS zato što je zemlja ušla u rat - u takvim uvjetima rata dominira vojna protuobavještajna formacija. Kada je rat praktično okončan, Perković postaje siva eminencija HIS-a, nove civilne krovne službe, u kojoj su glavne operativne poluge preuzeli pripadnici jugoslavenske represije. Ne samo da Perković nije odstranjen iz SIS-a, nego je nakon njegovog prelaska u HIS, SIS na kratko raspušten, baš zato što ga Perković više nije kontrolirao. O sjednici državnog vrha na kojoj je donesena odluka o raspuštanju SIS-a može posvjedočiti odvjetnik Krunislav Olujić, koji je sudjelovao u radu te sjednice i u donošenju takvog zaključka. Cijelo to vrijeme karakteriziraju mučka ubojstva najpoznatijih boraca za hrvatsku samostalnost, sve u režiji famoznog King Konga. Za komunističko-udbašku kliku ništa se nije promijenilo. Nestao je neugodni beogradski nadzor, a gušti su ostali, među njima i likvidiranje hrvatskih domoljuba. Mnogi udbaši i udbaški štićenici postali su tajkuni. Nakon što je Martin Špegelj odstranjen, dvojac Perković-Šušak kontrolirao je sve faze nabavke oružja, operativne i novčane. Ako se Perković održao tako što je drugima prepustio dobit, to je njegova sramota, ljudska i profesionalna. Prisjetimo se Šuška kako u Austriji panično ostavlja torbe pune njemačkih maraka, jer su se u hotelu, kako reče, pojavili Turci. "Dobro, Gojko, a gdje je novac?" - pitao je Špegelj. "Ne pitaj!" - lakonski je odgovorio Šušak. Nije vrag da Josip Perković o tome ne zna ništa.

Treći nastavak donosi zagonetke

Hedl spominje transkript razgovora Tuđmana i Vukojevičća od 5. prosinca 1993. iz kojeg se može razaznati da je mjesec dana ranije Vukojević ispred Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava predao Tuđmanu izvješće o likvidacijama hrvatskih emigranata od strane Udbe. Izvješće je teretilo Josipa Perkovića za šest ubojstava i četiri otmice. "Ja sam već rekao svojim najbližim suradnicima da sve te bivše koji su radili u Udbi ... da ih se ukloni" - rekao je oznaš Tuđman (!), vjerojatno da smiri Vukojevića. Prema kazivanju Hedla, Perković mu je u spomenutom razgovoru u kafiću u Martićevoj ulici rekao da to izvješće Sabor nije prihvatio, a da su dokumenti iz tog izvješća obilato korišteni na suđenju Krunoslavu Pratesu.

Josip Perković objašnjava kako je njegovo pismo iz Budimpešte, upućeno udbi Srbije krivotvorina, ali ne može objasniti kako je mađarsko podzemlje došlo u posjed nekih dokumenata koje je on sam dužio. To sve vraća na tezu da su udbe Hrvatske i Srbije usko surađivale za vrijeme agresije Srbije na Hrvatsku, i da su udbaši SRH/RH igrali na oba moguća raspleta. Prijava Antonia Lekića protiv Perkovića otvara pitanje veleizdaje najviših struktura RH. Navodno je Perković za vrijeme objeda u Mađarskoj ostavio svoj automobil malo dalje od restorana, pa su ga kriminalci ukrali i bili jako iznenađeni povjerljivom dokumentacijom hrvatske države. Kome je Perković nosio te dokumente? Imali smo sreću da su kriminalci shvatili o čemu je riječ, pa su dokumentaciju proslijedili mađarskim institucijama. Konflikt nije riješen tako da je Perković umirovljen, kako nam sugerira Hedl, nego su Antonio Lekić, Ivan Drviš, Nikola Krišto i Miro Laco grubo otpušteni iz SIS-a kao državni neprijatelji

U sefu KOS-a, kod Boška Kelečevića, završili su, spakirani u jednoj torbi, važni dokumenti SDS-a, čime se kupovala naklonost JNA za slučaj da pobijedi - navodno je to izjavio nekadašnji dužnosnik SIS-a, koji očigledno ima problema s elementarnom logikom. Najveća sredstva Jugoslavija je trošila na nadzor građana, ali možete zamisliti što se sve kumuliralo kroz desetljeća prljavih operativnih akcija. Osjetljiva dokumentacija Udbe odvezena je kamionima! Vozači su morali postati tajkuni - tako je kupljena njihova šutnja. Činjenica da Josip Perković cijelo vrijeme šuti o tajnoj lokaciji, koja je skrivena čak i od Josipa Boljkovca, pokazuje koliki je domoljub. Možda je to argument s kojim Perković pritišće King Konga i društvo? "Podataka je bilo u izobilju, ali više nisu stizali u MORH, nego su negdje završavali i korišteni u meni nepoznate svrhe" - izjavio je Špegelj. Udba je preuzela sve poluge vlasti i narodu ostavila JNA za novog glavnog neprijatelja.

Drago Hedl tvrdi kako je Josip Perković rekonstruirao mrežu KOS-a u RH. Riječ je o evidenciji "Janjičar", koja je korištena za diskreditiranje političkih protivnika. Perica Jurić negativno se izrazio o toj evidenciji. Da kvalitetnih suradničkih imena na tome popisu nije bilo potvrdio je Hedlu i Aleksandar Vasiljević, načelnik KOS-a. Danas RH ima velike probleme u EU baš zato što Josip Perković nije otvorio tajne operativne akcije i evidencije Udbe. Nego, na neki način s tim u vezi, idemo otvoriti prostor za identifikaciju tajanstvenog Hedlovog "dužnosnika SIS-a". Sukladno Hedlovoj temi, domenu određuju Perković, Nobilo i njihove mreže. Ali, zašto bi Hedl skupljao informacije od Perkovićevih ljudi, kada za sve može direktno pitati Perkovića? Stoga sam ponovno zavirio u knjigu "Urota Blaškić" od Jasne Babić, koja govori o "Zavjereničkoj skupini iz Sesvetskog Kraljevca", koja je vadila Blaškića utapajući državu. I tada je putovala povjerljiva dokumentacija, tamo gdje joj nije bilo mjesto. U knjizi se spominje suradnja Ante Nobila i nekih SIS-ovaca. I nekakva druženja "liberala" od Duge Rese do najsjevernijih gradova Hrvatske. Zanimljivo, među tim "liberalima" prevladavali su likovi s korijenjem iz jugoslavenskih represivnih struktura. Naivni Dražen Budiša zaigrao se pragmatika, pa je akceptirao bivše jugoviće, računajući da će mu donijeti vlast, kao što su Tuđmanu pomogli njegovi udbaši. Na kraju su "Budišini udbaši" došli glave Budiši, a dio tih "liberala" prekrcao se u HNS i tako se ponovno zgurao u vladajuću koaliciju. Svi ti odnosi ukazuju na mogućnost da je Tuđman bio i ostao oznaš.

"Dužnosnik SIS-a" 90-tih je bio bolesni tuđmanovac. Vjerojatno je to onaj isti dodvorica koji je javno ljubio Tuđmanovu sliku. I sada, najedanput, otvara tezu da je ratni zločinac Željko Ražnjatović zvan Arkan pušten nakon uhićenja samo zato da ne razotkrije nalogodavca ubojstva Stjepana Đurekovića. Zašto bi to smetalo Franju Tuđmana? Zašto bi to smetalo Josipa Perkovića, ako nije sudjelovao u ubojstvu? Na stranu Hedl, zašto je "stranka opasnih namjera" štitila Partiju? Kobna hrvatska šutnja danas je u dobroj mjeri šutnja HDZ-a.                            

Tvrtko Dolić  2014-01-22  Totalni zaokret Drage Hedla