Tuesday, 04 January 2011 14:54

Fenomenologija duha

Hegelovu filozofiju Kierkegaard naziva Sistem. Hegel ponegdje u svojim tekstovima ima kratku referencu na nekog filozofa i dalje od toga je njegov germanski hladan i racionalan sustav. Pokušao je zahvatiti sve, pa je pisao i o onome što ne zna - da li dovoljno poznajem Hegela da mogu pisati o njemu i na ovakav način? Primjerice, po Hegelu je svjetlost kao apstraktna vlastitost materije ono apsolutno lako, a kao materija beskonačni bitak izvan sebe. Po njemu, u zakonu o prelamanju svjetlosti istina nije sama ta pojava nego zraka svjetlosti po sebi. Logika nije Hegelov izum, nego je ugrađena u našu svijest, koja je tema njegovog najvažnijeg djela Fenomenologija duha. Fizičar Richard Feynman (na zagrebačkom su PMF-u njegove genijalne Lectures on Physics bile obvezna literatura) rekao je: Filozofija znanosti/spoznaje važna je za znanost koliko i ornitologija za ptice. Kako Feynaman zahtijeva da se znanstvena teza potvrdi pokusom, gnoseologiju moramo braniti kao znanost iskustva svijesti. Hegel u državnom uređenju vidi Božju volju - poštivanje državnog autoriteta znači uvažavanje svjetskog razuma. Bio je službeni filozof Pruske.

Teško je odgovoriti na pitanje da li je veća tajna sam život ili samosvijest. Moje/naše Ja je iskustvo samosvijesti omeđeno parametrima mog/našeg osjetilnog svijeta. Ishodište je istovremeno limes te konvergencije, koje religiozna svijest vidi kao Apsolutno Ja (Bog) u Svijetu po sebi (Kozmos). Bez obzira da li postoji Apsolutno biće, Kozmos je tu, u najmanjoj mjeri kao naš osjetilni svijet, u koji smo situirani, pa ako ga minimalno uvažimo kao Drugoga i pristojno mu priznamo njegovu samosvijest, onda bijekcija Bog - Svijet po sebi postaje suvišna. Kao što reče Isus, svi smo djeca Božja. Kao prvi pandeist spominje se Anaksimander, čiji je apeiron unutar njegovog materijalnog monizma, a najznačajniji je Giordano Bruno, koji je tvrdio da je Bog sadržan u prirodi. Koncept panteističkog Boga prvi je sustavno razvio Baruch Spinoza. Immanul Kant u svojoj Kritici čistog uma kaže da stvar za sebe (Ding für sich - bit stvari ili noumen) nije moguće spoznati. Nama se pokazuje samo stvar za nas (Ding für uns - fenomen). Hegelov panlogizam postavlja: Sve što je zazbiljno jest umno, a sve što je umno zazbiljno je. Opća umna zakonitost u našoj subjektivnoj spoznaji ujedno je i suština stvarnosti. Logos/misao/ideja je ono bitno i opće. Hegel zastupa primat ideje nad materijalnim svijetom. Priroda kao stvarnost je zapravo negacija ideje - pojedina pojava gubi se u općenitosti. Priroda ima svoj smisao u svojoj negaciji. Njena opstojnost nema vrijednosti ukoliko ne vodi ka svome uništenju. Apsolutno je jedino neprolazno i prema tome stvarno - Hegelov sustav nazivamo apsolutnim idealizmom.

Hegelova Fenomenologija duha ostala je u stalnom procesu dovršavanja, jer analizira mnoge forme svijesti i zahvaća brojne discipline: metafizika, epistemologija, fizika, etika, povijest, religija i gnoseologija. Istinito je cjelina, a cjelina je bit koja se dovršava samo svojim razvojem. Premda je embrio po sebi čovjek, on to ipak nije za sebe. Takvo razmišljanje tjeralo je Hegela da širi svoj Sistem. A opet, kako je Hegel razvijao svoj Sistem, tako se javljala potreba da sve prepravi od početka. Takav pristup doveo je do toga da prvo izdanje Fenomenologije ostane u skladištu - svijet je ugledao samo poklonjene primjerke, što može biti utjeha našim manje poznatim autorima. Hegel priznaje da vrijeme postaje sudbinom i nužnošću onoga duha koji u sebi nije dovršen. Mišljenje se zapravo ne može izreći! Jezik ima za funkciju odvođenje od osobnog ka općem. Ovdje pokušavam promatrati Hegela po sebi i prevladati svoje osobne sumnje da veliki um Zapada ponekad nepotrebno sa samim sobom ulazi u natjecanje u izdržljivosti. Alexandre Kojeve/Kožev(nikov) vidi Hegelovu Fenomenologiju duha kao platonski dijalog velikih sistema u povijesti. Arthur Schopenhauer kritizirao je Fenomenologiju kao karakterističnu verbalnu bujicu GWF Hegela - tu zapravo nema Hegelove dijalektike: teza-antiteza-sinteza, nego nalazimo trijade poput: apstraktno-negativno-konkretno.

Hegel je predgovor u svojoj Fenomenologiji duha dodao naknadno, nakon što je originalni tekst već tiskan i imao svoj uvod. Hegel se pita gdje je smisao supstance ako ona nije subjekt? Živa je supstanca bitak koji je subjekt - božanska spoznaja je igra ljubavi sa samom sobom. Po Kantu, um ne može otkriti stvar za sebe. Kant definira um kao moć načela (razum je moć pravila), a Hegel kaže da je um svrhovito djelovanje, koje Aristotel pripisuje prirodi. Početak je svrha! Ono poznato nije spoznato jer je poznato. Neposredni opstanak duha je svijest, a ona ima moment znanja i moment predmetnosti koja je znanju negativna. Helenske Eleuzinske misterije/festivali za boginje Demetru i Perzefonu kažu da je tajna jedenja kruha i pijenja vina u tome da se sve pojedinačno i osjetilno troši. Nejednakost koja u svijesti postoji između onoga Ja i supstance koja je njegov predmet, jest njihova razlika, ono negativno uopće. Bitak je apsolutno posredovan - on je supstancijalni sadržaj koji je isto tako neposredno vlasništvo onoga Ja, vlastit je ili je pojam. Time se fenomenologija duha završava. Ono što duh u njoj sebi pripravlja jest element znanja. U njemu se rasprostiru momenti duha u obliku jednostavnosti, koja svoj predmet zna kao samu sebe. Njihovo kretanje koje se u tome elementu organizira u cjelinu je logika ili spekulativna filozofija.

Istinito i lažno pripadaju određenim mislima koje nepokretno važe kao vlastite biti, bez zajedništva. Istina nije neki iskovani novac, koji se može zgrtati, niti postoji nešto lažno, kao što ne postoji neko zlo. Lažno bi bilo ono drugo, negativno supstanci koja je kao sadržaj znanja ono istinito. Da li su Euklidovi teoremi znanje ako ne znamo i odgovarajuće dokaze? Kao što se gubi u nekim pojmovima fizike, Hegel na svoj način podcjenjuje i matematiku, koja u znanosti slovi kao primijenjena logika. Ovdje moramo zanemariti Teoriju oblika, Kirurgiju grupa i mnoge druge matematičke discipline koje u Hegelovo vrijeme nisu postojale. Pale su teške riječi. Hegel nalazi da je cilj matematike siromašan, a građa matematike nedostatna i takvu znanost filozofija mora prezrivo odbiti. Cilj matematike je veličina, a to je nebitni, nepojmovni odnos. Hegel prihvaća matematiku kada je tema prostor, iako po njemu ono zbiljsko nije prostorno! Kao znakovitu formalnost matematičke evidencije vidi znak jednakosti. Čista matematika ne suprotstavlja vrijeme prostoru kao drugu materiju svog razmatranja.

Hegel razdvaja apsolutno kao cilj spoznaje i spoznavanje kao oruđe. Prirodna svijest je samo pojam znanja i nije realno znanje. Apsolutno je jedino istinito. Ali, kako "neistinito" oruđe može dokučiti istinu? Ovdje možemo pitati Hegela što je to bitak po sebi i da li je sama ta kvalifikacija feler "neistinitog" oruđa? Dijalektičko kretanje svijesti nad samom sobom je iskustvo. Posjedujemo znanje samo o neposrednom ili postojećem. Svijest se pri tome pojavljuje kao "Ja jesam", a moje temeljno Ja može biti izvan takvog usvajanja, iako svako novo saznanje mijenja moje Ja. Hegel kaže da opažanje uzima postojeće kao opće. Apstraktni opći medij koji vidimo kao stvarnost (Dingheit) je ovo ovdje i sada. Pitam se da li možemo govoriti o svijesti za sebe, jer je to ipak pojam mog osobnog gledanja kroz tu istu svijest? Jezične kombinacije koristimo da razlikujemo neke neimenovane pojmove, ali to ne znači da svaka jezična slagalica predstavlja nešto. Hegel ima bitak, pa bitak po sebi, pa isti bitak i čisti bitak po sebi, i tako u nedogled, pa se bojim da ta germanska lakoća u jezičnim kovanicama zamagljuje problem spoznaje i svijesti. Možemo razgovarati o svijesti po sebi, ali samosvijest po sebi? Naravno, dolazimo i do pojma praznine po sebi, a misija opasno ugrožava prvotni Platonov svijet ideja i već poslovičnu prvotnu ideju prljavštine, kojoj bi dosljedni Hegel mogao dodati prljavštinu po sebi. Njegov ukinuti bitak za sebe mogao je poslužiti kao uvod u neko psihološko stanje, ali Hegel nekako zaobilazi konkretnog čovjeka i drži se nekakvog apstraktnog Ja.

Dakle, Hegel razlikuje nutarnji istiniti svijet, kao apsolutno-opći, nasuprot osjetilnom i pojavnom, nad kojim se razvija nadosjetilni svijet istine kao onostrani svijet, koji ima nekakav most prema našoj nutarnjoj svijesti, a možemo ga zvati Duhovno biće, Bog ili Apsolut. Duh tako zahvaća sve i ponovno izvire kroz našu samosvijest. Sve je to razumljivo, ali Hegel propušta da to direktno iskaže i to je to čuvanje asa u rukavu koje mnogima ne paše. Moramo li pročitati još slijedećih stotinu stranica fenomenoloških konstrukcija da bi stekli takav dojam? Čemu pojam suprotnosti po sebi? Kada Hegel iste trijade svog sustava spoznaje pokušava primijeniti na neke fizikalne pojmove, nastaju velik problemi. Nakon što je spomenuo elektricitet negativan po sebi, imao sam potrebu istrgnuti iz knjige cijelu stranicu. Zašto je imao potrebu petljati se u fiziku!? Hegel pokušava dati važeći spoznajni okvir za sve znanosti i tu ulazi u silne poteškoće, koje nakon razvoja znanosti nepravedno dovode u pitanje i njegove smislene filozofske postavke. Stoga možemo reći da je Hegel najbolji kada gradi svoju teoriju na elementima antičke filozofije.

Um je izvjesnost svijesti da je ona sva realnost - Ja sam Ja. Svijest promatra! Predikati dobivaju kategoriju materije, koja opet nije neka postojeća stvar, nego bitak kao onaj opći, ili bitak na način pojma. Hegel tradicionalno nabraja elemente: zrak, voda, zemlja, zone i klima. Njegova interpretacija organske supstance posve je neprimjenjiva na naše današnje "predrasude". Hegel govori o određenosti vrste i biti roda. Živci su organi svijesti koja je uronjena u svoju usmjerenost prema vani. Mozak i kičmena moždina smiju se smatrati neposrednom nazočnošću samosvijesti koja ostaje u sebi - nazočnošću koja nije predmetna. Zbilja i opstanak čovjeka je kost njegove lubanje! Hegel kaže da su najmudriji ljudi starog vijeka stvorili uzrečicu kako se mudrost i vrlina sastoje u tome da se živi prema običajima svog naroda. Um mora izaći iz te sreće, jer se život slobodnog naroda svodi uglavnom na običajnost. Um je duh, tim što je izvjesnost da je on sva realnost uzdignuta do istine, i što je svjestan sebe kao svog svijeta i svijeta kao samog sebe.

Religija se u Fenomenologiji pojavljuje kao samosvijest duha, za razliku od opstojećeg duha. Ona je svijest o apsolutnoj biti uopće. Hegel spominje religiju podzemnog svijeta. Ona je vjera u strašnu nepoznatu noć sudbine i u Eumenidu umrlog duha. Vjera u podzemni svijet pretvara se u vjeru u nebo. Takvima Hegel suprotstavlja religiju prosvjete i religiju moralnosti i pokušava definirati bit svjetla. Religija umjetnosti želi imati ono božansko u djelu. Hegel razlikuje apstraktna, živa i duhovna umjetnička djela. Za njega je tragedija viši jezik - zbližava rasute momente bitnoga i djelatnog svijeta. Komedija prikazuje zbiljsku samosvijest kao sudbina bogova. Objavljena kršćanska religija polazi od Isusa kao bogočovjeka da bi konačno razvila Trojstvo. O tome što Hegel misli o žudnji i ludosti srca drugom prilikom.

Tvrtko Dolić 2011-01-04 Fenomenologija duha