Posljednjih godina postaje pravilo da veliki teoretičari izlaze na političku scenu. Njemački sociolog Jürgen Habermas je fenomen svoje vrste. Rodio se 1929. zajedno sa Ustaškim pokretom, odrastao uz nacizam i postao marksist. Reklo bi se da je bio pegula, poput mnogih Hrvata. Tek što smo konačno formirali nacionalnu državu, Habermas je razotkrio deliberativni karakter demokracije u nacionalnim okvirima! Zanimljiv je njegov euroskepticizam glede ovakve EU.

Habermasa smeta ogromna birokracija EU, koja poništava demokraciju. I što Habermas predlaže, nakon što smo rasuli Jugoslaviju? Da se EU transormira u saveznu državu sličnu Jugoslaviji! Brine me i Habermasov model Europe različitih brzina. Imam nekakav dojam da ćemo ponovno krampati po njemačkim bauštelama, ne toliko zbog modernih tehnoloških ograničenja, koliko zbog prebacivanja u nižu brzinu. Habermas vidi regionalne integracije kao protutežu globalnom kapitalizmu. Nalazi da je EU restriktivna regulacija, koja ne afirmira temeljna prava (obrazovanje, socijalnu zaštitu, ...). Tvrdi da su europsko građansko društvo, europska javnost i zajednička politička kultura dovoljna osnova političkog zajedništva Europe kao savezne države. Habermas vjeruje da bi EU kao savezna država bila solidna protuteža američkom unilateralizmu i američkoj težnji za dominacijom.

Habermas je prvak epistomologije - teorije znanja. Cijelo jedno stoljeće analizira pojmove različitih kriterija istine kao objektivne spoznaje, subjektivnog vjerovanja u nešto i opravdanosti nečega. Predstavnik je druge generacije Frankfurtske škole u kritičkoj teoriji društva. Njegovi profesori bili su Max Horkheimer i Theodor Adorno. Određen utjecaj ostavio je i Herbert Marcuse. Sedamdesetih je godina odbacio ortodoksni marksizam i razvio svoju kritičku teoriju komunikativne akcije.** Uveo je koncept rekonstruktivne znanosti kao suradnje visokog teoretiziranja i empirijskog istraživanja. Njegov model ide za spašavanjem životne strukture kulture, društva i osobe u odnosu na materijalnu i kulturnu reprodukciju, društvene integracije i socijalizaciju. Habermas je modernizirao teoriju društvene evolucije, za koju možemo reći da je prilično evoluirala od biologizma Herberta Spencera, ali na neki način još uvijek izmiče Habermasovoj komunikativnoj akciji. Naime, danas vladaju dva osnovna normativna modela demokracije: liberalni i republikanski. Oba se oslanjanjaju na državu, koja se predstavlja kao čuvar temeljnih etičkih principa i tržišnog natjecanja, a dobro znamo da je to isprazna forma, poput realnog socijalizma. Republikanski model sadrži određen etičko-politički diskurs.

Može se reći da za Jugosalvijom žale mnogi znastvenici, jer su mogli testirati svoje modele kroz naš "eksperiment". Tako je Habermas u svome modeliranju budućnosti promatrao mogući treći put kao nekakvu moderniziranu verziju našeg samoupravljanja. Kasnije je vidio šansu takvog društva u integraciji sa nekim današnjim demokratskim dostignućima, poput decentraliziranog civilnog društva, koje bi se trebalo suprotstaviti državnim aparatima i državnim aparatčikima, a tu Habermas očigledno ignorira naše negativno iskustvo, jer mu možemo reći da se kod nas takve institucije pretvaraju u centre otuđene moći, pa i u ispostave stranog utjecaja. Dakle, Habermasov treći put nužno uključuje određene mehanizme samouprave, koja ne bi bila prazna forma, kao u realnom socijalizmu druge Jugoslavije. Sve to zahtijeva novi balans tri resursa: novac, administrativna moć i solidarnost. Habermas se glede regulacije u takvom društvu stalno vraća filozofiji svijesti i religiji savjesti, pa sve skupa pretpostavlja visoko razvijeno društvo znanja i skoro vjersku pripadnost takvoj asocijaciji. Habermas ovdje napušta vlastiti koncept rekonstruktivne znanosti i posve ignorira naše negativno iskustvo. Život nije potvrdio niti jedno društvo koje se dizajniralo kroz teoriju i knjige. Izvan takvih odnosa i takvih pokušaja, osobno cijenim Habermasovu komunikativnu akciju. Ona je zasigurno dobar put za gradnju boljeg društva, ali mi njegove zamisli oko civilnog društva i samouprave idu pod kategoriju naivne svijesti, na koju nas upozorava i sam Habermas. Naime, stalni rast različitih oblika nasilja, od onoga u društvu do onoga obiteljskog, pokazuje da društvo više mutira nego što evoluira. Kao i mnogi drugi, Habermas postavlja novi sustav za društvo koje više praktično ne postoji.

** U knjizi Theorie des kommunikativen Handelns Habermas kritizira ekonomsku i administrativnu racionalizaciju. Uplitanja i intervencije formalnih sustava u naš svakodnevni život idu usporedo s razvojem korporacijskog kapitalizma i kulture masovnog konzumerstva. Sve šire utječu na područja javnog života podređujući ih sveobuhvatnoj logici kontrole i efikasnosti. Političke stranke i interesne grupe zastupaju ideju participacijske demokracije, ali svejedno upravljaju društvom bez učešća građana. Gubi se granica između privatnog i javnog, pojedinca i društva.

Tvrtko Dolić 2010-08-19 Hotdog Jürgena Habermasa