Friday, 03 September 2010 14:45

Pareto pravilo 80-20

Godine 1897. talijanski je ekonomist Vilfredo Pareto u svojoj studiji o preklapanju bogatstva i dohotka u Engleskoj, uočio veliku neravnotežu u raspodjeli imovine. Godine 1906. Pareto je uočio da 20% stanovnika Italije posjeduje 80% imovine. Joseph Juran i drugi pretvorili su njegove zaključke u Paretov princip 80/20. Dakle, 80% rezultata postiže se u 20% vremena nekog projekta. Za preostalih 20% treba najviše rada. Imamo zgodan savjet za studente: 20% uloženog vremena donosi 80% rezultata. 80% informacija usvajamo u 20% vremena informiranja. Skoro svaka tvrtka ostvari 80% svojih prihoda kod 20% svojih kupaca. Možemo reći da 20% političara generira 80% štete.

Paretovo načelo kaže da se sve zadaće mogu riješiti 80% sa 20% sredstva. To znači da je Vlada trebala samo pokrenuti antirecesijske mjere i rezultati bi bili iznenađujući. Kukavičluk Vlade ničim se ne može opravdati i možda je riječ o namjernom odgađanju oporavka do pred izbore. Dok se europske administracije zadužuju kod svojih centralnih emisionih banaka, naša Vlada preuzima skupe plasmane poslovnih banaka u vlasništvu stranih poslovnih korporacija. Opravdanje Vlade za nečinjenje je tipična Paretova situacija: nemoguće je učiniti nekoj osobi dobro bez da nekog drugog zakinete. Kada se to ipak dogodi, teorija govori o Paretovom napretku ili Paretovom optimalnom pomaku. Možemo reći da je situacija u RH na neki način Pareto-optimalna samo zato što je veliko pitanje da li se uopće da poboljšati.** Mišljenja sam da za lik i djelo hrvatskih dužnosnika i njihovih savjetnika trebamo uvesti pojam Paretove kolektivne retardacije u RH - na kraju svi gubimo.

Nasuprot teoriji društvene evolucije, Pareto je postavio svoju teoriju ekvilibrija kroz ciklički razvoj i ciklički karakter promjena. Međuzavisnost dijelova sustava dovodi do toga da promjene u jednom smjeru izazivaju one u suprotnom smjeru. Distribucija bogatstva u društvu je, kao što vidimo, relativno stabilna. Bogati štite svoj interes, pa je jedini način poboljšanja položaja siromašnih povećanje kolača. Ekvilibrij je stabilan ako neka promjena dovodi do protudjelovanja koje vraća balans: veća potražnja za nekim proizvodom povećava njegovu cijenu, koja onda smanjuje potražnju. S druge strane, veća potražnja stimulira tehnološki razvoj, koji smanjuje cijenu i povećava potražnju, pa je onda ekvilibrij s tog naslova nestabilan. ****

Pareto je zaključio da su predmet ekonomije logičke ljudske akcije i da se ona stoga mora nadopunjavati sociologijom, koja proučava i neracionalno ljudsko ponašanje. Društvo zahvaćaju ciklične promjene u sentimentima (vrednote i vjera). Socijalni se sistem ciklički uravnotežuje, pa dolazi do cirkulacije elita. Pareto dijeli ekonomske i političke elite na snažne lavove: konzervativni ljudi jake volje i lukave lisice, koje se oslanjaju na prijevaru, propagandu i manipulacije. Imamo rentijere i spekulatore/špekulante. Rentijeri su konzervativni, zainteresirani za dugoročne investicije, industrijsku proizvodnju pružanje usluga. Spekulatori su skloniji riziku i kratkoročnoj profitabilnosti. Jako su angažirani u posredničkim aktivnostima. I jedni i drugi angažiraju sebi slične ljude, pa tijekom vremena elite postaju homogene, kada postaju ranjive, pa ona druga prevlada, jer je više eksploatatorska, a za prevlast koristi silu, kooptaciju i propagandu. Kada konačno jedna prevlada, njen kapacitet postaje nedostatan pa novu igru vodi suprotna elita. Lavovi i rentijeri zauzimaju elitne pozicije u vrijeme ekonomskog pada, a lisice i spekulatori za vrijeme ekonomskog rasta i prosperiteta, a smjene prati ogledanje konzervativnih i liberalnih ideologija i vjere (tradicija i status quo) nasuprot skepticizmu. Imamo perzistenciju grupe/agregata – privrženost tradiciji i težnju prema promjeni i inovaciji. Aristokracije karakterizira pad vitalnost - elita se obnavlja iz nižih slojeva. Revolucije se događaju kao posljedica nagomilavanja dekadentnih elemenata u elitama i rastom elemenata superiorne kvalitete u nižim slojevima. Strogo kauzalno modeliranje je uzaludno.

Ljudsko djelovanje pretežito je nelogičko/iracionalno. Ljudi konstruiraju razna simbolička opravdanja, derivacije - racionalizirane konstrukcije (metafizika, moral, religija). Ljudsko djelovanje oslanja se na sentimente. Društvo oscilira: loša vremena slijede dobra vremena i obrnuto. Imamo tri paralelna ciklusa: ekonomski, nadvladvanje liberalizma i konzervatizma i ciklus centralizacije i decentralizacije moći, koji djeluju jedan na drugog kroz sustav povratne sprege. Sentimenti nisu direktno vidljivi. Vidimo što ljudi rade: rezidue i ono što kažu: derivacije. Iskustvo stvara tajne promjene sentimenata - periodi prosperiteta, inflacije, depresije, socijalnih nemira i ratova. Promjene u sentimentima mijenjaju tijek povijesti, uključujući pobune i revolucije. Stoga je izmiješanost ljudi koji imaju različite sklonosti i dispozicije nužan preduvjet kontinuiranog prosperiteta. Loša vremena nastaju kada u prosjeku društvo postane tako liberalno i dekadentno da prevlada osobni hedonizam, odnosno kada postane tako konzervativno i rigidno da kažnjava svaki otklon. Nakon određenog vremena, tradicionalne norme i vrednote čine se zastarjele - pravila su previše restriktivna. Tada dolazi do krize autoriteta, pa se počinju tolerirati prethodno kažnjiva ponašanja. Društvo se liberalizira sve dok se počne osjećati izgubljeno, što izaziva konzervativni protuudar. U periodima liberalizacije cvjetaju umjetnost, filozofija i trgovina, a u konzervativnim periodima religija i nacionalizam.

Zanimljivo je primijeniti Paretovo razmišljanje na posljednjih dvadeset godina vladavine stranaka HDZ i SDP u RH. Što duže ostaje na vlasti, režim postaje dekadentniji. Tada elite pojačavaju eksploataciju masa. Pitanje je vremena kada će revolucionarni kadar povesti mase u revoluciju u ime jednakosti i pravde (Pareto je postavio svoj sustav prije svjetskih ratova i pojave komunizma). Glede nutarnjih smjena u režimu: HDZ/SDP - kada nove elite dođu na vlast, one razvijaju karakteristike starih elita i ciklus se ponavlja. Centralizirana vlast koristi se silom, a decentralizirana patronažom i kooptacijom. Oslanjanje na samo jednu komponentu najavljuje skoru propast režima. Prosperitet transformira vrednote - ljudi postaju hedonisti i to pridonosi rastu koji se zasniva na potrošnji, kada ljudi troše uštede i zadužuju se. Dugovi se ne mogu otplaćivati i dolazi do ekonomske kontrakcije, a ona afirmira konzervativne vrednote - konzumerizam pada, raste štednja i stvaraju se uvjeti za novi ekonomski ciklus. Strategija kooptacije i patronaže ohrabruje ljude da traže uspjeh zasnovan na poznanstvu a ne na radu. Vlada se počinje percipirati kao centar korupcije. Stalno je suočena sa povećanjem zahtjeva koje ne može ispuniti - rezultat je rast nezadovoljstva građana.

** PO = Pareto optimum je maksimalan element u parcijalno uređenoj relaciji - to je ona alokacija od koje nijedna druga nije bolja/veća u smislu uređenosti relacije. U svezi toga razlikujemo jaki SPO (strong PO) i slabi WPO (weak PO). Alokacija je WPO samo ako ne postoji neka druga alokacija koja donosi boljitak/prihod/dobit svima. Pareto granica ili Pareto skup: za skup točaka/izbora sastoji se od Pareto optimuma. Koristan je u tehnologiji - primjerice, dizajner može suziti područje svakog parametra. Promatrajmo dizajnerski prostor od n realnih parametara. Za svaku točku x funkcija f: Rn -> Rm pridružuje skup od m kriterija y=f(x). Neka je X skup mogućnih dizajna u Rn (mora biti kompaktan prostor). Tada je skup mogućih kriterija za izbore u X određen funkcijom Y=f(X). Neki kriterijski vektor A prethodi vektoru B ako niti jedan parametar od A nije veći od odgovarajućeg parametra od B. Tada je Pareto granica skup točaka u Y koje nisu "prevladane" nekom drugom točkom u Y. Time je definirana parcijalna uređenost na Y - Pareto granica je skup maksimalnih elementa u odnosu na postavljenu uređenost. Algoritam za računanje Pareto granice za konačan skup alternativa poznat je kao problem maksimalnih vektora (skyline query).

**** Prvi teorem blagostanja: U konkurentnoj ekonomiji, tržišna ravnoteža je Pareto optimalna - potpuno slobodno tržište poništava Paretovu efikasnost. Teorem su matematički demonstrirali ekonomisti Keneth Arrow i Gerard Debreu za nekakvo idealizirano tržište, koje realno ne postoji. Glede manjkavosti tržišta, zgodan je primjer kompenzacijskog principa u održavanju monopola, primjerice kada neki monopolist nekom trgovačkom lancu nadoknađuje nedostatak konkurentne robe na policama. Kompenzacijski princip je često hipotetskog karaktera. Teorija hipotetskih kompenzacija dio je Kaldor-Hicks optimizacije, poznate i kao potencijalni Pareto kriterij.

Tvrtko Dolić 2010-09-03 Pareto pravilo 80-20