Friday, 01 October 2010 14:48

Propast Zapada

Tako se zove kolosalno djelo njemačkog filozofa Oswalda Spenglera (Der Untergang des Abendlandes), koje je uz Hegelovu Filozofiju povijesti temelj za morfologiju civilizacija. Spengler je uočio da se svaka kultura rađa, prolazi svoju mladost, ulazi u zrelo doba, stari i umire, pa isto čeka i zapadnoeuropsku civilizaciju. Kasno doba kulture Spengler naziva civilizacijom. Tada prestaje razvoj kulture i dolazi do besmislenog nagomilavanja svega i svačega, poput internetskih suhih tekstova o Spenglerovoj filozofiji i njegovom životu. Spengler nije doživio globalizaciju niti već evidentne korporacijske ratove, ali je uočio zakonitosti koje se danas potvrđuju. Zapad je upoznao ostatke starih civilizacija i postao totalitarna sinteza - Spenglerov sustav je ciklički, poput mandejskog kršćanstva u kojemu je posljednji čovjek Adam. Korporacijski ratovi donijet će konačan pad, a iz novog kaosa uzdignut će se "antički" polisi - gradovi državice, zajedno sa svim sadržajima koji uz to idu. Spengler je uočio moć novca - kapital je bitak po sebi, jer nema alternativu. Današnje vrijeme moramo analizirati kroz kasno rimsko doba, kada su duž Via Apia nikle biste financijskih veličina Rima. Spengler je prvi uvrstio arapsku kulturu u velike kulture. Antička matematika nije poznavala pojam beskonačnosti, kao niti antička povijest. Zapadnoeuropskoj kulturi beskraj je prirodan, ali to ne znači da će ta kultura beskrajno trajati.

Mnogima Oswald Spengler nije sjeo. Thomas Mann je dijelio Spenglerovo oduševljenje za njemačke ciljeve u Prvom svjetskom ratu - preraspodjela kolonija i svjetskih resursa, ali je rekao da je čitanje Spenglera nešto poput čitanja Schopenhauera prvi put. Spengler je u skladu sa tadašnjim društvenim predrasudama razlikovao povijesnu sliku homoseksualca i povijesnu sliku zdravog čovjeka, čime je nepotrebno dobio mnoge značajne protivnike. Tek da se zna, Spengler je kao i Mann bio protivnik nacističkog antisemitizma. Iako je 1932. glasovao za Hitlera nasuprot Hidenburgu, izjavio je da je Hitler vulgaran. Nakon razgovora sa Hitlerom, nije bio impresioniran, pa je rekao da Njemačka ne treba junačke tenore, nego prave junake. Mnogi današnji osporavatelji Spenglerove filozofije zaboravljaju da je njegovo životno djelo nastalo početkom 20. stoljeća, prije formiranja sovjetske imperije. Stari - srednji - novi vijek za Spenglera je nevjerojatno oskudna i besmislena shema.

Njemački sociolog Max Weber** opisao je Spenglera kao domišljatog i obrazovanog diletanta, a meni se čini da je bilo povremenog diletantizma na obje strane. U potrazi za sustavom koji bi onemogućio birokratizaciju vlasti, Weber afirmira karizmatskog Vođu, čime je ušao u red intelektualaca koji su otvorili prostor diktatorima nacionalnog i internacionalnog socijalizma: Mussolini, Hitler, Lenjin, Staljin, Mao, Tito i brojni drugi. Spengler glede toga analizira koliko neka osoba može biti izraz vremena. U poglavlju o sudbini i kauzalitetu kaže da je Napoleon vidio svoju sudbinu. "Osjećam da me vodi neki cilj koji ne poznajem. Kada ga dostignem i više ne budem nužnost, bit će dovoljan jedan atom da me uništi. Do tog trenutka cijeli ljudski rod ne može mi ništa." - rekao je Napoleon uoči pohoda na Rusiju. Kao fizička osoba mogao je pasti u bitci kod Marenga, ali ono što je predstavljao personificiralo bi se u nekoj drugoj osobi. Ono što je u Getheovim Srodnim dušama sudbina, to je u Ibsenovoj Gospođi s mora samo seksualni problem. Ibsen nije pravi pjesnik - on razumski konstruira kauzalni sklop od prvog uzroka do konačne posljedice. U stoljeću Marxa i Darwina nije bio razumljiv Getheov zahtjev: Nemojte ništa tražiti iza fenomena - oni sami su znanost.

Spengler promatra svijet kao povijest nasuprot svijetu kao prirodi. Antički autori imaju drugačije poimanje povijesti. Tukidid bi pao na ispitu iz perzijskih ratova. Oko 400. prije Isusa rekao je da se prije njegovog vremena ništa značajno nije dogodilo! Kao i Tacit, gubi se u slikama povijesti koja se ne ponavlja u njegovom vremenu. Tacit ne može razumjeti Augusta. Stari Egipćanin negira prolaznost, a antičkom čovjeku ona je u temeljima kulture. Prije carskog doba antička umjetnost poznaje samo jedan sadržaj: mit. Nasuprot tome, Goetheova su djela, po njegovim vlastitim riječima, dijelovi jedne velike ispovijedi. Goethe je mrzio matematiku, koja je ipak umjetnost. Zapad je pronašao satove, te strahovite simbole vremena koje teče i protječe uz strahovite udare sa bezbrojnih zvonika - to je najstrašniji izraz povijesnog osjećanja vremena. Mi smo uveli pojam svjetske povijesti i mislimo u kontinentima. Kada Platon govori o ljudskom rodu, misli na Helene nasuprot barbarima, a Kant postavlja svoj moralni imperativ za svakog čovjeka.

Njemački matematičar Gauss ukazao je na to da ima više podjednako točnih struktura trodimenzionalnog prostiranja. Napominjem da je riječ o znastveniku koji je dokazao da svaka algebarska jednadžba ima najmanje jedno rješenje (temeljni teorem algebre). Ako je netko polagao Terorijsku fiziku na zagrebačkom PMF-u, prisjetit će se da je morao fizikalne postavke dokazivati u zakrivljenom koordinatnom sustavu. Prostor i vrijeme ostali su zagonetka za naš osjetilni sustav, a odgovarajuća analogija na morfologiju kultura i povijesti otvara nesagledive mogućnosti. Spengler nam kaže da riječ vrijeme dodiruje tajnu života koji se završava, za razliku od riječi prostor, koja označava već dovršeno. Vrijeme je oblik opažanja, a prostor oblik opažajnog. Jezik i istina se isključuju.

Spengler veže kulture za gradove. Ono što je seljaku kuća, to je čovjeku kulture grad. Civilizirani čovjek je intelektualni nomad. Povijest svijeta je povijest gradskog čovjeka. Spengler vidi rađanje duše grada kao čudo. Ubi bene ibi patria (Gdje je dobro, tamo je domovina) vrijedi prije i poslije kulture. Za Spenglera je nacija jedinstvo duše. Velike događaje nisu izveli narodi, nego su veliki događaji kreirali narode.

Po Spengleru je papa Markion polovinom drugog stoljeća prvi uočio besmislenost činjenice da Židovi i kršćani poštuju skoro isti Stari zavjet. Isus/Pavao je rekao da je Stari zavjet ispunjen i dovršen, a Markion je objavio da je Stari zavjet nadvladan i odbačen. Markion je uvezao jedno jedino evanđelje i Pavlove poslanice u Novi zavjet, čime je praktično postao osnivač poznatog nam kršćanstva. Crkva tog vremena odupirala se Ivanovom evanđelju i Apokalipsi - dolazak novog glasnika, Paraklita - uskoro se pojavljuje Montan, a stoljeće kasnije Mani - posljednje napomene dodao sam da ukažem na to koliko je Spenglerovo djelo bogato i sveobuhvatno.

** Max Weber je za vrijeme njemačke revolucije 1918-19. održao niz predavanja studentskom pokretu na minhenskom sveučilištu (Freistudentischen Bund) pod nazivom Politik als Beruf (Politics as a Vocation - Politika kao profesija). Postavio je mnoge istine, a među njima i onu čuvenu da je država monopol na legitimnu upotrebu nasilja

Tvrtko Dolić 2010-10-01 Propast Zapada