Wednesday, 02 June 2010 14:59

Misterij postojanja

Svatko ima svoje probleme. Dok se mi i danas bavimo kolektivnom slobodom, zapadni su intelektualci već dva stoljeća okrenuti osobnoj slobodi. Oduzimanje života i dovođenje ljudske osobe u stanje očaja jesu negacija ljudskog bića, rekao je Gabriel Marcel. U vrijeme Deklaracije o hrvatskom jeziku, Pariz je bio poprište rafiniranog sukoba egzistencijalizma i psihoanalize. Tri rođena Parižana, egzistencijalisti Marcel i Jan Paul Sartre i neofreudovac Jacques Lacan bili su svjetska intelektualna elita. Sartre je bio sumorni svijet za sebe, formiran kroz beznađe dva svjetska rata. Sartre i Albert Camus izrazili su svoj filozofski koncept kroz literaturu. Marcel i Lacan osvajali su svaki svoj prostor u skoro komplementarnim dijelovima društva. Nekakav zajednički dodatni izvor bila su djela Karla Jaspersa i Martina Heideggera. Možemo govoriti o dvije koncepcije slobode. Marcel je bio i glazbeni kritičar, a Lacan se iskazao u teoriji književnosti. Lacan je analizirao podsvjesno, kompleks kastracije, ego i identitet osobe, a dodao je jezik kao subjektivnu percepciju. Pa ipak, psihoanaliza je u svome postfreudovskom razdoblju više vjera i doktrina nego znanost. S druge strane, Marcelova je vjera ušla u područje psihoanalize, koliko je to dozvoljavala crkvena doktrina.

Kako se Marcel oslanjao na Sørena Kierkegaarda, slovio je kao neo-sokratovac. Njegovo je djelo Misterij postojanja. Ja sam biće, ja sam misterij. U njegovo vrijeme egzistencijalizam i psihoanaliza nisu strogo ostali u granicama individue, nego su prepoznali bitnu prisutnost Drugog i našeg odnosa prema njemu. Za razliku od Sartrea, kod Marcela obje individue uvažavaju jedna drugu kao osobu. S druge strane, Marcel je tražio zaštitu osobe od poništavanja kroz tadašnji materijalizam i tehnološko društvo. Znanstveni egoizam zamijenio je misterij postojanja sa pogrešnim smislom ljudskog života, svedenog na tehničke probleme i njihova rješenja. Ljudska osoba ne može opstati u tehnološkom svijetu, gdje nužno postaje objekt. Znanost je uvjerila čovjeka da uživa u vlastitom poništavanju. Marcel kaže da sloboda nije nešto apsolutno, kao što to tvrdi Sartre, koji praktično poistovjećuje slobodu i izbor. Prisjetimo se Davida Huma, koji kaže da sloboda ovisi o šansi. Za Huma je sloboda apsurd, jer poriče kauzalitet i nužnost. Još je Aristotel postavio inkompatibilnost slobode i nužnosti. Liberum arbitrium indifferentiae,  kao oblik indetermenizma ili šanse, nije egzistencijalna sloboda. Izvor slobode je Apsolutna neprovjerljivost (Bog). A opet, postoji i sloboda nijekanja Božje egzistencije. I, Bog ne može biti objekt empirijske metode - prema tome, ne pripada mu pojam egzistencije. Besmisleno je znanstveno dokazivati postojanje Boga. Iskazati vjeru u granicama pojmova je njena destrukcija. Sloboda indiferencije je najmanji stupanj slobode. Sloboda, moja sloboda, to sam ja. Očaj je kod Marcela drugačija kategorija nego kod Kerkegaarda. Marcel stavlja u direktan odnos dominaciju očaja i tehnološki razvoj. Šteta što nije neko vrijeme proveo na ovome prostoru.

Tvrtko Dolić 2010-06-02 Misterij postojanja