Što reći o čovjeku kojem je Hitler više puta predbacio da je imperijalist? Nije podnosio hrvatske nacionaliste, ali je bio žestoki germanski rasist, zadrti antisemit, nacistička svinja, uz to i austrijski monarhist. Suprotno dobronamjernom Ferdinandu Habsburškom, koji je smaknut 1914. u Sarajevu od strane srbijanske Crne ruke, zato što je najavio pripajanje BiH matici Hrvatskoj, monarhist Edmund Glaise-Horstenau zalagao se za odvajanje BiH od Hrvatske, tada NDH, po cijenu da oživi Jugoslavija, naravno pod austrijskim patronatom. Praktično je obnovio Vojnu Krajinu, pojačavajući prisutnost srpske populacije, i tako Talijanima nesvjesno otvorio nesmetan prodor u BiH. Može se reći da Ante Pavelić nije pripojio Istru nakon pada Italije, nego nakon pada Glaise-Horstenaua.

Protekle 2013. preživjeli smo novu dozu memoara Edmunda Glaise-Horstenaua, Hitlerovog izaslanika u NDH, ovaj put u kvalitetnijem izdanju kuće Disput. Njegovi "autentični" zapisi iz NDH zapravo su nastali nakon što je u NDH smijenjen, nakon sudjelovanja u uroti Lorković-Vokić. Zapisi su prerađeni u vojnom logoru Langwasser kod Nürnberga, kada se Glaise-Horstenau panično bojao izručenja drugoj Jugoslaviji. Ubijen je ili se ubio 20. srpnja 1946. Posljednju političku i literarnu ediciju proveo je austrijski germanist i arhivar Peter Broucek, direktor izdavačke kuće Böhlau. Zahvaljuje se Vasi Kazimiroviću na velikoj pomoći, napose u pisanju Uvoda i popratnih bilješki. Moj je dojam da memoari Edmunda Glaise-Horstenaua pripadaju projektu raspodjele njemačke krivnje za Holokaust, na zemlje pod nacističkom okupacijom. Kod nas je prvi prijevod naručen od strane Partije, za potrebe dodatnog sotoniziranja hrvatske nacionalne ideje i opstrukcije osamostaljenja Hrvatske. Zbog velikih razlika u odnosu na partijsko, a napose beogradsko tumačenje sukoba u Crkvenom Boku, kao i na svim ostalim jasenovačkim ekonomijama, prijevod je ostao konzerviran u osobnoj arhivi Josipa Vrhovca.

Dva Jasenovca   

Prisutan je raskorak vremena na koje se pojedini zapisi odnose i onoga što se u njima apostrofira. Primjerice, u zapise iz Beča od 22. rujna 1944. unesen je paničan strah Glaise-Horstenaua što ga Saveznici propagandno kite kao ratnog zločinca, a zapravo je tada bio prestravljen da će da će ga Gestapo likvidirati zbog izdaje Adolfa Hitlera. Glaise-Horstenau povukao je mnoge kontraverzne poteze. Pokušao je pridobiti "hrvatske" partizane protiv sovjetskog prodora kroz Mađarsku i Srbiju, pa onda i protiv savezničke intervencije. Kada je Vladimiru Velebitu i Milovanu Đilasu ponudio da Njemačka plaća "hrvatske" partizane, vjerojatno su obojica pomislila da pregovaraju s luđakom. Glaise-Horstenau je sijao nered, zajedno i nasuprot Italiji, Engleskoj, četnicima, domaćim partizanima i sovjetskoj agenturi. Bilo je nemoguće potisnuti Slovence (ravnopravnu braću!), a da se ne uznemire Hrvati i Srbi, posebno u uvjetima njegovog (austrijskog) i svakog drugog ometanja nacionalne homogenizacije NDH. Glaise-Horstenau odabrao je za to vrijeme prilično iščašen proces preseljavanja Slovenaca u Srbiju, uz jačanje srpske prisutnosti u NDH, napose na prostoru nekadašnje austrijske Vojne Krajine, koju u svojim memoarima često specificira kao zaseban entitet.  

Glaise-Horstenau (ili njegov interpreter) je otac teze o dva Jasenovca - u onom boljem Jasenovcu, za obmanjivanje nacističkih dobrica, logoraši su igrali nogomet i formirali kulturne sekcije, a drugi skriveni bio je jezovit logor smrti, prljavštine i bolesti. "Već u studenom 1941. inzistirao sam na tome da se u logor pusti njemačka komisija. Mladi Kvaternik vodio je višetjednu bitku kako bi dobio na vremenu, koje je iskoristio za to da nedaleko od pravog logora smrti (poslijeratna terminologija, barem kod Nijemaca i Austrijanaca) sagradi jedno Potemkinovo selo sa zatvorenicima koje je posudio iz okolice (?) i koji su izgledali vrlo zadovoljni u krasnom logorskom naselju - doduše, samo za 1.400 ljudi. Čak se i naivnom Kascheu izvješće o posjetu logoru učinilo pomalo neobičnim. U pravi logor njemačka noga nikada nije stupila. Ulazak bi bio moguć samo uz pomoć tenkova." (str. 432) Ovdje editori/recenzenti memoara pokušavaju prevladati činjenicu da je logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih" zatočen u Jasenovcu krajem 1942. pod rednim brojem 2376. Glaise-Horstenau nikada nije saznao da je saveznička avijacija snimila njemačke vojnike i njemačka vozila u Jasenovcu, i da je na ime prisutnosti nacista pravdano povremeno savezničko bombardiranje. Misteriozni logor smrti, odnosno Jasenovac kao sabirni logor, a ne samo kao radni logor i kaznionica, profunkcionirao je tek u ljeto 1942. nakon što je u proljeće lokalno stanovništvo pomoglo kažnjenicima da podignu nasip uz Savu i isuše močvaru. Uz njemačke "osvetničke" likvidacije civila, najveći (regionalni) problem ovoga prostora bile su jame, koje su se pojavile i tijekom posljednje agresije na Hrvatsku i BiH.    

Tragična sudbina Hrvata pravoslavaca

Na ekonomijama Jasenovca smjenjivale su se gluposti Edmunda Glaise-Horstenaua i Vjekoslava Luburića-Maxa. Ostmarkaš Glaise-Horstenaua doseljavao je Srbe, a endehazijski Mad Max doseljavao je Hrvate. "Nastupanje njemačkih tenkova vratilo je one koji su pobjegli u šumu... Karakteristično je da su se pljačkaši i ubojice iz Crkvenog Boka odmah pokazali i kao nositelji kulture tako što su iz Jasenice doveli 20-tak Hercegovaca, muškaraca i žena, izbjeglica, kao doseljenike. Zapovjedio sam da mi te nove doseljenike predstave. Na njihovom desnom krilu ugledao sam četvoricu Židova (Glaise-Horstenau se hvalio da ima nos za Židove), koji su na besprijekornom njemačkom jeziku spremno objasnili da su iz Osijeka i da u Jasenovcu obavljaju dužnost kočijaša. Bili su dovoljno mudri da se u vezi sa škakljivim pitanjima pozovu na službenu tajnu." (str. 164,165) Možete li zamisliti facu rigidnog druga Vrhovca, kada je pročitao da su se ljudi vraćali iz šume kada su se nacisti pojavili. Dio Hrvata pravoslavaca konvertirao je u katolike, ali se uglavnom radilo o kalendarskom pokatoličenju - prihvaćen je gregorijanski kalendar. U svim tim smiješnim tezama o pokatoličavanju Srba, nitko ne navodi u čemu bi se to pokatoličenje sadržavalo. Možda netko zna odgovor na to jednostavno pitanje?

Slijedeći austrijske kriterije, Glaise-Horstenau je sve pravoslavce na području NDH gledao kao Srbe, a umjesto o Srbima govorio je strogo o pravoslavcima. Opstruirao je obnovu Hrvatske pravoslavne crkve, koju je prva Jugoslavija progonila, iskorijenila. Hrvati pravoslavci skoro posve su nestali kroz dvadesetak godina tihog posrbljivanja. Baš na ekonomijama Jasenovca i u selima zahvaćenim tim ekonomijama, došlo je početkom 1942. do sukoba između pravoslavaca koji su se izjašnjavali kao Hrvati i pravoslavaca koji su se izjašnjavali kao Srbi. U to vrijeme Jasenovac još nije funkcionirao kao sabirni logor, nego je tu funkciju obavljao njemački transportni punkt u Gradišci. Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi priključili su se mnogi hrvatski pravoslavci od Mlake i Jablanca do Crkvenog Boka i Stremena, pa i neki žitelji samog Jasenovca, gdje je obitelj Bačić imala svoje manufakture, koje su uključene u ekonomije Jasenovca. Kao i za Turske, kada su bogatiji Hrvati u BiH prešli na islam da zadrže svoja imanja, kao za obje Jugoslavije, kada je vladajuća podobnost donosila privilegije, slični procesi događali su se i za NDH. Glaise-Horstenau zahtijevao je da se u tome prostoru ne provode istrage što se to dogodilo za Jugoslavije, pravdajući to činjenicom da su neka sela proizvodila za njemačku vojsku. Zanimljivo, svjedoci "ustaškog nasilja u Crkvenom Boku" pojavili su se i kao svjedoci protiv nadbiskupa Alojza Stepinca.

Malo je čudno da netko maršira uz Hitlera od prvih dana nacizma i previdi cijeli Holokaust, a postane svjedok ratnog zločina u Crkvenom Boku. U pokušajima da se nakon rata repozicionira kao humanist, Glaise-Horstenau je zločine nacista, četnika i partizana pripisao ustašama. Danas je teško razabrati tko je sve trpao izmišljotine u "memoare" Glaise-Horstenaua. Nekoliko mještana Crkvenog Boka i Stremena završilo je u partizanima i počinilo razbojstva nad njemačkim vojnicima, pa je Glaise-Horstenau suprotno onome što piše u "njegovim" memoarima, zahtijevao osvetu, odnosno likvidiranje stotina taoca. Glaise-Horstenau tvrdio je da su partizani isključivo Hrvati. Zapovjednik Jasenovca Ljubo Miloš priveo je problematične žitelje Crkvenog Boka i Stremena, koji su izazivali međunacionalne napetosti. Na inicijativu Glaise-Horstenaua, došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Ljubo Miloš završio je na policijskom ispitivanju u Zagrebu. Prema beogradskoj verziji događaja, ustaše su likvidirale oko 29 uhićenika. Istina je da su partizani u to vrijeme izveli nekoliko napada na ta sela, pa je teško ustanoviti što se zaista dogodilo. Ekonomije Jasenovca, koje su proizvodile namirnice i za njemačku vojsku, na neki su način bile prirodna meta partizana. Četnički napadi posve su zanemareni.

Iako se iz pragmatičnih, austrofilskih ciljeva, zauzimao za Srbe, Glaise-Horstenau nije imao milosti prema drugim rasama i ancijama, a najmanje prema Židovima. Držao je posve normalno da mu netko ponudi nekoliko stotina žitelja ovog prostora za strijeljanje kao odmazdu što je ubijen neki njemački vojnik. Ne smeta ga što su grčki Židovi danima zatvoreni u stočne vagone u Beogradu, nego da to netko vidi. Kaže da se lijepo odjevene židovske žene i dalje prave važne u Reichu. Pavalića je ogovarao da je oženio polužidovku. Pavelićevu suprugu Maru spominjao je kao "kalle" (nevjesta na jidišu). Japanci su žuti majmuni sa grane, a Njemačku bombardiraju crnci iz Teksasa. 

Iza neprijateljskih linija

Zagreb je za Glaise-Horstenaua bio dragi i lijepi grad na Savi, tipično njemačko-austrijski. Židovska vila na Tuškancu bila je njegov ljubljeni zagrebački dom, udobna rezidencija iz koje nije morao izlaziti. "Inače, u svojoj lijepoj vili na Tuškancu uživam koliko je to moguće u prekrasnoj jeseni, poput osuđenika na smrt koji uživa svoj posljednji obrok... Ako, kao što stalno govorim, pogledate s našeg balkona na Zrinjevac, koji je navečer prepun ljudi, sigurno ćete i među njima vidjeti mnogo partizana kako mirno šeću. Govori se da u gradu ima 10.000 partizana, ja bih rekao da ih je i više" (str. 268, 269) Memoarima Edmunda Glaise-Horstenaua u izdanju Disputa pridodan je komentar Tvrtka Jakovine, koji kaže da je u vodstvu SKH prije prvih višestranačkih izbora 1990. od Mirka Gojmerca, profesora germanistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, naručen prijevod "da se razornom kritikom ustaške NDH iz pera njemačkog generala pokuša djelovati na rastući neoustaški sentiment u Hrvatskoj" (Jakovinina kvalifikacija). Za povijesne prijepore konzultiran je povjesničar Bogdan Krizman. Jakovina ne propušta priliku za svoju neopartijsku reinterpretaciju godina hrvatskog osamostaljenja. "Imajući na umu potpunu opsesiju s NDH, prodaju fotografija Ante Pavelića..." (str. 640) Zanimljivo je da Glaise-Horstenau u svome životu nije sreo Hrvata koji bi mu se svidio. Možda će to poći za rukom Tvrtku Jakovini.

Zamislite da uz današnjeg premijera RH i predsjednika RH postoji snažan treći centar moći u RH. Osim Pavelića, Glaise-Horstenau nije podnosio niti konkurenciju Siegfrieda Kaschea, njemačkog veleposlanika u NDH, "koji ništa na svijetu ne mrzi toliko kao novu i staru Austriju i kojem iz svake druge riječi izbija sjećanje na 'Fridrika Velikog'. Kasche me preko stola često zadirkivao zbog moje 'mržnje prema Prusima' ... Sad mu je ipak pošlo za rukom da najprostijim intrigama otjera iz Zagreba Austrijanca koji je ondje dominirao." (str. 427)  Glaise-Horstenau je na više mjesta napisao da je Kasche bio glup, što dokazuje da su njegovi "autentični ratni zapisi" znatno prekrojeni nakon rata. Prema memoarima, u rujnu 1944. u Beču napisao je: "Krajem kolovoza mladi Kvaternik (Dido) započeo je pod patronatom glupog Kaschea 'policijsku akciju' u Srijemu, u kojoj su, to je Bogu za plakati, sudjelovale i manje njemačke jedinice" (str. 431). Tada je već povučen iz NDH, na dužnost arhivara.
Dominacija konfliktnog Glaise-Horstenau donijela je veliku nesreću našem prostoru. Glaise-Horstenau uvjerava nas da je nakon pada Italije predložio Paveliću da formira HSS-ovu Vladu. (str. 241)
 
Glaise-Horstenau predano je radio na destabiliziranju NDH. Kako to obično biva, u pokušaju da osvoji veći utjecaj, dolazio je u sukob s poglavnikom Antom Pavelićem. Više je puta pokušao inicirati Pavelićevu smjenu, ali Hitler nije dao zeleno svjetlo. Glaise-Horstenau se tako pretvorio u nacističkog denuncijanta, koji je ocrnjivao Ustaški pokret. Zabrinut za sudbinu Beča, u ljeto 1944. pridružio se uroti Lorković-Vokić, koja je imala za cilj otvaranje Kvarnera intervenciji zapadnih Saveznika, u smislu njihovog brzog prodora sve do Berlina. Mladen Lorković bio je na čelu MUP-a, a krilnik Ante Vokić bio je ministar OS. Kada je Gestapo saznao što Glaise-Horstenau kuha, bio je smijenjen, a Lorković i Vokić završili su u Lepoglavi. Gledano iz današnje perspektive, kada znamo da je Hitler izgubio rat, a NDH poništena uz genocid nad Hrvatima, Glaise-Horstenau inicijative bile su za hrvatsku nacionalnu ideju spasonosne, ali posve nerealne za to vrijeme. Ostaje velika zagonetka zašto su zapadni Saveznici nakon rata kontroverznog Glaise-Horstenau izložili tolikom pritisku. Ostaje zagonetka i to što bi Nijemci, Austrijanci i Glaise-Horstenau priredili Hrvatima da je Hitler dobio rat. Partija je pokrenula prevođenje memoara Glaise-Horstenau, računajući da time posve kompromitira NDH, a onda su prve provjere pokazale da je u ključnim događajima oko Crkvenog Boka bilo svega, od domaćih prijepora do nacističke korupcije. Jugoslavenska historiografija prihvatila je beogradsku verziju događaja, pa su Glaise-Horstenauove konstrukcije o Crkvenom Boku postale kontraproduktivne.

Zamislite nacističkog generala kako u savezničkom pritvoru piše svoja sjećanja na NDH, a onda te zapise Amerikanci i Englezi velikodušno predaju poraženoj Austriji. Rasprava o autentičnosti i dobrim namjerama skoro da je nepotrebna - koji bi Hitlerov osobni prijatelj sklon vođenju dnevnika, ovisan o Hitleru i njegovoj milosti, propustio u to vrijeme spomenuti Hitlera u pozitivnom svjetlu? Na krivotvorine i prilagođavanja određenom političkom cilju ukazuju analize iz perpektive kada se znao pobjednik. Austrijanac Edmund Glaise-Horstenau stajao je bez ostatka uz Hitlera i Arthura Seyys-Inqarta, vođu ostmarkskih nacista. Glaise-Horstenau je cijelog života bio monarhist, koji je sanjao obnovu austrijske monarhije, pa je s velikim negodovanjem popratio osnivanje NDH. Otvoreno je izražavao prezir prema svim Hrvatima, prema Ustaškom pokretu, a napose prema Anti Paveliću i njegovoj popustljivosti prema Talijanima. Poglavnik NDH našao se u procjepu dvije suprotstavljene ideje: Mussolinijevoj obnovi Rimskog carstva i Glaise-Horstenauovoj obnovi habsburške monarhije. Mussolini je maštao o talijanskom Sirmiumu, a Glaise-Horstenau je računao na austrijski Milano. Glaise-Horstenau je nakon Prvog svjetskog rata teško prihvatio raspad monarhije. Nakon pada Italije, Glaise-Horstenau je otvoreno istupao protiv NDH, da bi 1944. dao podršku uroti Vokić-Lorković.

Tko je autor: Glaise-Horstenaua ili Peter Broucek?

Zaprepašćuje nesnalaženje u povijesti ovog prostora. "Čitam Roggeovu povijest Austrije od Vilagosa do 1871. Vrlo zabavno štivo. U drugom svesku na stranici 129 nalazi se ovaj ispravni pasus o Hrvatima: 'U svojoj naivnoj primitivnosti ti umišljeni mališani koji bi rado postali veliki nisu nijednog trenutka oklijevali da se istovremeno zakvače i s Bečom i s Peštom. Kao što Mađar  misli samo na krunu sv. Stjepana, Poljak na svoju Jagellonsku krunu, a Čeh samo na svoju mitsku Vaclavovu krunu - tako i zagrebački liliputanci imaju na umu samo posve maglovitu Zvonimirovu krunu. Ako su, kao što se priča, u ime Trojedne kraljevine željeli pripojenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji i uključivanje Vojne Krajine u civilnu Hrvatsku, tad pogled na zemljopisnu kartu pokazuje da je njihov stvarni cilj ponovno uspostavljanje srpskog carstva, kakvo je postojalo prije boja na Kosovu polju. Čemu inače dva uska i beskrajno dugačka kraka od Orsove do Rijeke i zatim prema jugu do Kotora ako ne bi bili ispunjeni turskim zaleđem, Bosnom i Hercegovinom, i ako ne bi imali čvrst oslonac na kneževini Srbiji?' Iz tih riječi, napisanih za rane šezdesete godine prošlog stoljeća, izranja bradati lik 'oca domovine' Ante Starčevića, koji podsjeća na Schonera i koji je bio duhovni tvorac takvog ludog nacionalizma; za to je dobio jako neukusan nadgrobni spomenik u ljupku seocu Šestinama" (str. 409)

Vlastito austrofilski poremećeno gledanje na 1941. Broucek je iskazao direktno, u svome uvodu: "Ustaški pokret, mala šovinistička stranka u kojoj je prevladavala fašistička i rasistička ideologija i koja je težila za nezavisnom nacionalističkom državom". Nigdje nikakvog spomena da je Ustaški pokret nastao kao reakcija na velikosrpsku represiju u prvoj Jugoslaviji, uključujući pomor hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Ustaškom pokretu su Glaise-Horstenau i Hitler nametnuli rasno pitanje - nekolicina Židova u Ustaškom pokretu našla se na meti Glaise-Horstenau, koji je bio žestoki rasist. Meta ogovaranja Glaise-Horstenau bili su i ustaški čelnici koji su bili oženjeni Židovkama. Cijela knjiga je pokušaj pretovara zločina nacista na Ustaški pokret. Glaise-Horstenau kuka zbog njemačko-hrvatskog neprijateljstva prema Srbima, čiji su se očevi generacijama borili pod carskom zastavom! Petra Preradovića nije gledao kao političkog Hrvata, nego kao austrijskog vojnika! Glaise-Horstenau je pokušao uspostaviti regionalno vojno zapovjedništvo u Beogradu! "Moja malenkost i dalje zastupa mišljenje koje sam 14. prosinca 1941. u Beču iznio feldmaršalu Keitelu, naime da je razbijanje Jugoslavije, najboljeg produkta Versaillesa, velika pogreška. Trebalo je samo protjerati zločinačku, nesposobnu srpsku kliku, a zatim iz Zagreba, uz pomoć vojnog zapovjednika, nanovo organizirati tu državu koja je privredno vrlo dragocjena." Za Glaise-Horstenau je sve dolazilo u obzir, osim samostalne hrvatske države.             

Tvrtko Dolić  2014-01-13  Edmund Glaise-Horstenau