Friday, 01 January 2010 00:00

No Land For Hero

Nadnevka 18.11.1991 pao je Vukovar. Nacija je proživljavala duboku tugu, a izgubljena vrhuška glumatala je nekakav strateški nivo. Kao teritorijalna kompenzacija proglašena je Herceg-Bosna, koja je kasnije jednako poništena, nakon integriranja Krajine i Podunavlja. Dogodio se i stravičan pokolj u Škabrnji. Tog istog tragičnog dana smijenjen je Ivan Grbavac, zapovjednik Zaštitnog bataljuna Glavnog stožera i time poslana poruka Mili Dedakoviću i Branku Borkoviću da hrvatska vlast ne priznaje svoje heroje - sve zasluge za obranu zemlje pripadaju Velikom Vođi, Franji Tuđmanu, "najvećem sinu hrvatskog naroda, koji je nakon tisuću godina uskrisio hrvatsku državu". Kamo sreće za sve nas da je Tuđman ogradio za sebe i svoje to što je oslobodio. Hrvatska državnost ima svoju milenijsku povijest i ona je jedini razlog konverzije SRH u RH. Naprotiv, nametnuta vrhuška nije uspjela spriječiti obranu RH. Djelatnici SIS-a pretukli su Dedakovića kao najgoreg kriminalca, po nalogu načelnika Josipa Perkovića, a Borković je kompromitiran kao KOS-ovac, kroz Perkovićevu evidenciju Janjičar. Ivan Grbavac prošao je bez fizičkog zlostavljanja, jer se nitko nije usudio krenuti na njega. Ovih se dana provlači pokušaj Grbavčeve kompromitacije preko izjave koja se pripisuje Niki Franjiću, koji je ubijen zajedno sa Ivom Pukanićem. U istom spornom iskazu Franjić sebe prokazuje kao obučenog agenta KOS-a! Navodno je izvješće Nike Franjića nastalo početkom 1992. za vrijeme Franjićevog pritvaranja u 66. bVP, a cijela priča ima svoju operativnu ekstenziju na Tvrtka Pašalića i tzv. Izdvojenu postrojbu Šibenik. Manolić je prigovorio Grbavcu da je provodio hercegovačku politiku - Slavonac i Zagrepčanin Cobra rođen je u hercegovačkom Klobuku, a majka Janja bila je od Majića, rođakinja Ludviga Pavlovića. Vojnu policiju preuzeo je Mate Laušić, milicioner iz SRH, poznat kao šef osiguranja utakmice Dinamo - Crvena Zvezda, na kojoj je praktično počeo rat. Danas se pitamo kakve je instrukcije dobio Laušić od Perkovića, barem glede te nesretne utakmice. Bataljun Specijalne policije Rakitje iliti 1. gardijsku brigadu preuzeo je milicioner Marijan Mareković, a na čelo GS HV kasnije se probio milicioner Pavao Miljavac. Nisu vam ti milicioneri bili pripadnici nekakve vojne milicije, kakvu srećemo drugdje, nego obični policajci iz SRH. Oficiri JNA gurnuti su u stranu, a komunistički žandari preuzeli su HV. Za ministra Obrane imenovan je Gojko Šušak, kao civilna osoba, a bio je kvalificiran jedino kao krkan. Tako smo u strukturi Obrane dobili red komunističkih pandura, pa red Gojkovih krkana i na kraju svu silu kriminalaca. Pojavila se i nekakva Kažnjenička bojna, koja je po nalogu vrha RH maltretirala iskrene domoljube, a neke i smakla. Ubrzo su likvidirani zapovjednici HOS-a Blaž Kraljević i Ante Paradžik, kao nekakvo oružano osiguranje naroda protiv mafijaške vrhuške.   

Njegovo kodno ime na Tuškancu bilo je Cobra i ono ga stalno prati kao nadimak. Po njemu je nazvana 66. bojna VP - Grbavac je utemeljio Vojnu policiju i u njoj uspostavio čvrstu vojnu disciplinu. Cobra nije bio prebjeg iz JNA, ali je u tim danima ugroze postao profesionalni vojnik, može se reći na vojnoj liniji Špegelj-Tus-Agotić-Stipetić-Červenko-Francišković, nasuprot pandurskoj liniji Perković-Manolić-Tuđman-Laušić-Šušak, odnosno nasuprot jugoslavenskim milicionerima, njihovim doušnicima i Gojkovim krkanima. Prva je linija znala s kim ima posla i ozbiljno se pripremala za rat, a žandarmerija je vjerovala da rata neće biti, ili je možda bila zadužena da to tvrdi. Grbavac kaže da je tezu da su vojarne JNA osvojene zbog prodaje oružja oživio Mladen Ružman, također jugoslavenski milicioner, navodno na osnovu informacija Mate Laušića. Do uspostave RH, prebjezi iz JNA bili su ideološki odani Titu i JNA i uglavnom nepogodne osobe za privatizacijsku pljačku, pa se nisu uklapali u igre hrvatske vrhuške. Grbavac je sa svojom postrojbom bio smetnja i prijetnja "hrvatskim" psima rata, pa je zato smijenjen. Nakon osvajanja vojarni JNA, rat je praktično bio završen, pa su svi domoljubi postali opasnost za ratne profitere. Jure Šimić spriječio je likvidaciju Dedakovića, a Grbavac je zaštitio neke manje poznate osobe. Kao moguća politička konkurencija, hitno su likvidirani Miro Barešić i Ludvig Pavlović, na neki način kao osveta Ivanu Grbavcu. Grbavac je imao nekoliko razgovora s rođakom Pavlovićem, ali sam Pavlović tada nije znao što bi nas moglo danas mučiti, niti je Grbavac tada mogao znati kuda nas vodi krkanska linija. Pavlović je izašao na slobodu kao dio tog famoznog procesa pomirenja (nije mi jasno što bi to nas moglo smetati u biografiji najmlađeg pripadnika Bugojanske grupe). Oprostio je svojim mučiteljima, koji su mu ukrali cijeli život, i prešutio identitet dvadesetog čovjeka Bugojanske grupe, koji je na granici izdao svoje suborce. Tako nam ostaje glasina da je Šušak optužio Manolića da radi za Ruse, da je to ovaj priznao i uzvratio optužbom Šušku da je izdao Bugojance. Ludvig Pavlović ubijen je da ne saznamo više od toga. Zašto su ostarjeli Pavlović i Barešić poslani u riskantne operativne zadaće?        

Grbavac je bio konkretna istura GS HV, koja je pod zapovjedništvom Špegelja i Tusa podržala zauzimanje vojarni JNA, nasuprot planovima Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Josipa Perkovića. Nevjerojatno je da je u uvjetima rata pobijedila policijska linija nasuprot vojnoj, a slično se događalo samo u krajnjim diktaturama - policajci i njihov značaj pokazatelj su strukture sistema, što ne treba previdjeti niti danas, kada pod okriljem borbe protiv terorizma (simbolički protiv Mire Barešića i Ludviga Pavlovića) rade što ih volja. Grbavac je pripadao i Virovitičkoj skupini, koju pamtimo po uplakanom Đuri Dečaku. Vozači, ugostitelji i obični konobari napravili su nevjerojatne karijere u krkanskoj RH. Teško je uvjeriti nekoga da je Grbavac imao tako težak ratni put i da je svejedno ostao realna osoba, koja objektivno procjenjuje situacije i mogućnosti, što je u početnim danima agresije JNA mnogima spasilo život. Kaže da smo svi imali sreću da su na čelu GS u ključnim trenucima bile trezvene osobe poput Tusa, Stipetića, Agotića i Červenka. Grbavac nije bio pripadnik bivšeg jugoslavenskog sustava, ali je po instiktu osjetio frku. Na neki način, Bog je Cobri uzeo skoro sve osim obitelji i nekoliko prijatelja, ali mu je podario život. Iako gubitnik u podjeli zasluga, koliko i Tus, Stipetić i Agotić u razrezivanju mirovina, očuvao je osobno dostojanstvo i kao osoba bez dlake na jeziku ostao relativno dobronamjeran - simbolički rečeno: pokušate ga navesti da kaže neku nezgodnu o "Tusovom" Dobranoviću, a on to mudro izbjegne tvrdnjom da je čalonja iz kabineta bio vrhunski kartograf. Ako ga netko upozori da je Imra Agotić upisan u evidenciju Janjičar od strane Perkovića, napomene da je Perković bio šef hrvatske udbe, koja je i za RH djelovala protiv Imre, zajedno s Gojkovim krkanima. Bez obzira što me kronično muči nedostatak hrabrosti kada treba dati život za kvarne strukture, bio sam dovoljno vojno pismen da procijenim kako komunističkim milicionerima/žandarima nije bilo mjesto u zapovjednim strukturama HV, koja je u uvjetima ratne ugroze zahtijevala visoku vojnu struku. Osim ako HV nije snažnije ustrojena za nutarnje potrebe vrhuške i podzemlja, a ne za samu obranu zemlje, kao i JNA u Jugoslaviji. Naime, nakon zauzimanja vojarni JNA rat je bio praktično gotov. Da smo sredstva izdvojena na Šuška i njegove gluposti (prisjetimo se raketa i maketa) investirali u gospodarski život, mogli smo zaista postati regionalna sila u modernom smislu.