Tuesday, 07 October 2014 00:00

Profesor Lovrinović

Razgovarao: Tvrtko Dolić

Hrvatska ima ograničeni suverenitet u svakom pogledu. HNB se sveo na običnu mjenjačnicu. Potrebno je poništiti sve ugovore o kreditima uz valutnu klauzulu i pretvoriti ih u kunske po tečaju na dan kada su sklopljeni. To će otvoriti prostor razvojnoj makroekonomskoj politici. Iza zatvaranja naših rafinerija nafte kriju se opasni regionalni procesi. Jeli normalno da Hrvatska ostane bez obje svoje rafinerija, a da Republika Srpska obje svoje zadrži? Može se dogoditi obrat, da naftu u značajnoj mjeri uvozimo iz Republike Srpske. Hrvatska je davno izašla iz situacije da se može natjecati u gospodarskim djelatnostima u kojima se traži nisko obrazovanje i proizvodi niskog stupnja obrade. Model monetizacije autocesta koji se nudi zadržava državu u poziciji dužnika sa svim rizicima i opasnostima, od kojih bi se koncesionar ogradio; on bi dao državi kredit uz uvjete koji se traže od davljenika. Kada bi se i desila ta transakcija, ona za javni dug ne bi skoro ništa značila. Trošak pogrešne tečajne politike veći je od troška poslijeratne obnove

Prof. dr. sc. Ivan Lovrinović naš je vodeći monetarni stručnjak koji na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu predaje značajne kolegije iz područja monetarne politike, međunarodnih financija, financijskih institucija i  tržišta. Zamoljen za razgovor, rado je odgovorio na brojna pitanja koja muče hrvatske građane, a koja političke elite stavljaju pod tepih - iako Hrvatska i dalje tavori u depresiji i recesiji.     

Tko duže prati ekonomska zbivanja u Hrvatskoj zna da Vi dugo vremena ponavljate tezu o pogrešnom modelu monetarne i ekonomske politike. Zašto prethodne i sadašnja vlada nikada nisu promijenile taj neefikasni model?

To je pravo pitanje, a na njega znaju odgovor samo oni koji su do sada upravljali Hrvatskom. Znanja je bilo i ima ga, skupina ekonomista kojoj pripadam nudila je rješenja i pomoć, ali nije bilo interesa. Na kraju sam shvatio da onima koji su upravljali Hrvatskom, uključujući one koji Hrvatskom upravljaju danas, državni interes nije bio na prvom mjestu, već partikularni interesi, bilo pojedinačni, ili određenih skupina. Važno je prepoznati da nijedan hrvatski poslijeratni premijer nije bio ekonomist, da je klijentelizam zahvatio sve pore, a bilo je i izdaje nacionalnih interesa, što je nedavno potvrdilo i sudstvo. U takvom okolnostima neuređene države i narušenog morala, vođena je istovrsna ekonomska politika, koju kritiziram već skoro 20 godina. Ni danas nisam promijenio mišljenje, a situacija u kojoj se nalazimo daje mi za pravo, nažalost.

Je li moguće pokrenuti nacionalni konsenzus oko temeljnih nacionalnih interesa i ekonomske politike za izlaz iz depresije?  

Mislim da je takav konsenzus među dvije najveće strane nemoguć, jer se one osim odbijanja prijedloga o novom izbornom zakonu, ne mogu oko ničega dogovoriti. Kada jedni zamijene druge nakon izbora, nastaju čistke po javnim poduzećima, glavni kriterij je politička podobnost i poslušnost, zaduživanje im je način čuvanja socijalnog mira i održavanja ravnoteže proračuna. Negativna selekcija je došla do kraja, pa vidimo čitav niz osoba koje obnašaju visoke i važne funkcije a da tome nisu dorasle. Dužnosnici se uče u uvjetima teške krize, a neznanje i nesposobnost pokrivaju bahatošću i prijetnjama. Tu ima dosta opsjenara, plagijatora, bonvivana, egzibicionista i sličnih, koji bez ikakvog srama ili osjećaja krivnje nastavljaju krčmiti zadnje vrijedne resurse. Brine apatija građana prema svemu tome, jer politiku smatraju prljavom i pokvarenom, nešto od čega se treba maknuti. Toleriraju još uvijek sve to što pokazuje uznapredovalu patologiju društva. No, mislim da će se ubrzo dogoditi neki okidač koji će sve uzburkati jer je stanje neodrživo.

Profesore Lovrinović, što vidite kao osnovni konflikt hrvatske ekonomije?

Nemoguće je to u jednoj tezi iznijeti. Prije svega, riječ je o pogrešno provedenoj pretvorbi i privatizaciji koja je dobrim dijelom bila kriminalna. Taj predatorski pristup tranziciji našeg gospodarstva, odnosno poduzeća, izbacio je preko noći u prvi plan jednu strukturu vlasnika koji nisu bili po svojoj prirodi poduzetnici i menadžeri, već rentijeri, špekulanti i financijeri političkih stranaka, koje su im omogućile da se preko noći obogate. Oni su nastali u krilu države i politike, a u poslovima upravo s državom značajan broj njih se obogatio i izgradio velike firme. Sjetimo se npr. poduzeća "Gavrilović" iz Petrinje gdje se u jeku oružanih sukoba 1991.g. kada su ljudi već okolo ginuli, u novinama oglašavala pretvorba. Takvih primjera je bilo mnogo. Osnovni konflikt proizlazi upravo odatle, jer su se te strukture klijentelistički povezale sa strankama koje su upravljale Hrvatskom. Najveći broj njih bili su trgovci ili lovci na nekretnine. Ekonomska politika se prilagođavala takvima i ona je trebala osigurati stabilan devizni tečaj kune kako bi s jedne strane mogli jeftino uvoziti stranu robu i kredite, a s druge strane građanima stvoriti dojam da će takva stabilnost dugo trajati, i da se mogu zaduživati.
Prema tome, ekonomska politika od početka nije bila usmjerena rastu i razvoju, već je poticala rentijerstvo, špekulacije nekretninama i klijentelističke veze s politikom. Zbog toga naša tranzicija nije mogla uspjeti - njen model bio je nakaradan i kriminalan. Proizvodnja je sistematski uništavana, a posebice ona za izvoz. Javna poduzeća su nastavila funkcionirati kao u socijalizmu, jer je za političke menadžere najvažnije bilo da su odani svojoj partiji ili njenom šefu. Druga tranzicija vezana je za ulazak u EU i ona nije provedena, što zbog opstrukcije prve tranzicije, što zbog preferiranja samo Mastriških kriterija, koji su manjkavi i nameću nominalnu konvergenciju.  
Ključni problem je u tome što je ekonomska politika već dugo takva da onemogućuje aktiviranje naših resursa, već preferira uvoz, naša štednja je predana na upravljanje stranim bankama koje time financiraju uvoz, kuna je skoro suspendirana valutnom klauzulom, najprofitabilnija poduzeća su jeftino prodana, itd.  Kratko rečeno, Hrvatska ima ograničeni suverenitet u svakom pogledu i vapi za pravim državnicima i domoljubima, koji će je izvesti iz siromaštva, propadanja i dužničke zamke, na put prosperiteta, a to je moguće.

Ako smanjimo cijenu rada i jačamo konkurentnost ...

To je teza koja se stalno ponavlja i promovira, a riječ je o tzv. mitu niskih nadnica ili jeftine radne snage. To je temeljna postavka klasične i neoklasične ekonomije koja se temelji na fleksibilnosti nadnica i cijena. Na temelju toga nastala je i teza o internoj devalvaciji putem snižavanja plaća. Takav pristup omogućuje uspostavu ravnoteže u gospodarstvu, samo što je riječ o lošoj ravnoteži (bad equilibrium) koja ugrožava standard ljudi i ne motivira ih na rad. To se posebno koristi u razgovorima o inozemnoj konkurentnosti i privlačenju stranih investicija. Istraživanja su pokazala da je riječ o običnoj znanstvenoj podvali.
Pravo je pitanje koje djelatnosti neka zemlja želi razvijati. Hrvatska je davno izašla iz situacije da se može natjecati u gospodarskim djelatnostima u kojima se traži nisko obrazovanje i proizvodi niskog stupnja obrade. S druge strane, mi smo već na određenoj razini standarda gdje su komunalne usluge i sve drugo formirani i skoro ih je nemoguće smanjiti. Azijske zemlje će još neko vrijeme moći provoditi takav model privlačenja investicija, jer će i one postati skupe u odnosu na zemlje Afrike, koje će u neposrednoj budućnosti izbiti u prvi plan po jeftinoj radnoj snazi. Hrvatska se treba orijentirati prema složenijim proizvodima, s većom dodanom vrijednošću. Dobar primjer za to je brodogradnja. Kinezi grade serijski "kutije" brodove, a brodogradilišta na Zapadu  zahtjevne brodove s puno elektronike i automatike za posebne namjene. U tom smjeru već idu i naša brodogradilišta. Prema tome, kada čujete političare (a nažalost i neke ekonomiste) koji govore o tome da trebamo još više sniziti cijenu radne snage da bismo povećali konkurentnost, onda budite sigurni da oni ne razumiju o čemu govore. Zemlja u kojoj su se vlade zalagale i zalažu za snižavanje cijena radne snage a u isto vrijeme prodavale  jeftino najbolja poduzeća ne može završiti drugačije negoli pred ponorom.

Izlaz nam se nudi u koncesijama, monetizaciji autocesta, ... Jesu li to prava rješenja?

Kada neka vlada počne u tome tražiti rješenja naših glavnih problema, onda je to znak da nema viziju niti plan za izlazak iz depresije, već je aktivirala vatrogasna rješenja koja proizvode dugoročne štete. Koncesije imaju smisla kada se tek treba graditi neka autocesta ili most. Davati u koncesiju ono što je izgrađeno, i to kako se to komično naziva - monetizacijom, i to na hrvatski način, može značiti samo jedno: loš posao s velikim gubicima.
Kada je riječ o tzv. monetizaciji izgrađenih autocesta onda se u javnosti stalno stvara dojam da je javno poduzeće Hrvatske autoceste pred bankrotom i da mu nema spasa. Namjerno se pravi zbrka između stanja i novčanoga toka. Činjenica je da najveći anuiteti vanjskog duga dospijevaju ove i naredne godine, a nakon toga je situacija bitno bolja. Koliko znam, model monetizacije koji se nudi zadržava državu u poziciji dužnika sa svim rizicima i opasnostima, od kojih bi se koncesionar ogradio. U suštini, koncesionar bi dao državi kredit uz uvjete koji se traže od davljenika. To bi se ogledalo u visokoj stopi diskonta  koja je neprihvatljiva. Kada bi se i desila ta transakcija ona za javni dug ne bi skoro ništa značila. Pored toga, država može intervenirati za naredne dvije godine dijelom iz svojih deviznih rezervi, a dijelom iz jeftinih kunskih kredita HNB-a, da riješi problem u Hrvatskim autocestama. HAC bi mogao emitirati obveznice i ponuditi ih građanima, a takve obveznice bi mogle nositi određene porezne pogodnosti.
Dakle, trebalo bi refinancirati ranije skupe kredite i uz unutrašnje restrukturiranje svih funkcija podići efikasnost upravljanja. No, to se neće moći postići ukoliko se u Hrvatskim autocestama, ali i u svim drugim javnim poduzećima, ne promijeni vlasnička struktura gdje bi se 20-40% poduzeća trebalo prodati privatnim poduzetnicima, osiguravajućim društvima i mirovinskim društvima, fondovima itd. Naime, kada bi netko sva javna poduzeća sanirao i riješio ih gubitaka, a da nakon toga ona ostanu isključivo u državnom vlasništvu i da njima upravljaju politički menadžeri, ona bi u kratkom roku ponovo počela nizati gubitke. Političko kadroviranje u javnim poduzećima velika je rak rana hrvatske gospodarske zbilje. Ako se dio svih javnih poduzeća privatizira, ali ne po modelu Ine, tada će biti stalno kamenčić u cipeli koji će ometati i onemogućavati da idete u pogrešnom smjeru.

Kako je moguće da zatvaramo rafinerije u vrijeme kada trebamo jačati svoju proizvodnju?

Prodaja dijela Ine 2003.g. tzv. strateškom investitoru označila je početak onoga što se danas dešava. MOL se kao strateški partner  uistinu strateški repozicionirao na štetu Ine. To je sasvim logično jer je vodio isključivo brigu o svom interesu u Madžarskoj i regiji. Ina će u takvom strateškom partnerstvu postati samo trgovačko poduzeće.  Naknadna prodaja dijela Ine, zbog koje je Sanader osuđen za izdaju, još je snažnije potvrdila da su dvije najveće stranke krčmile najbolje hrvatske  firme. Ina je unazad tri godine smanjila broj radnika za oko 3500! Smanjila se značajno proizvodnja domaće nafte i istraživanja, a posebice ulaganja u modernizaciju postojećih kapaciteta.
Ako se nastavi ovakva politika, Hrvatska će ostati bez svojih rafinerija. Znamo da će u tom slučaju Hrvatska najvjerojatnije ostati bez svoje nafte i bez nafte s naših koncesija u inozemstvu. Ne zna se što je prvo zacrtano, da ostanemo bez svoje nafte i svojih koncesija ili bez svojih rafinerija. Sposobnost naših inženjera, koji su svjetski eksperti u pronalaženju nafte i plina, i koji su najskuplji dio Ine, polako će nestajati. Na taj način će Hrvatska u potpunosti postati energetski ovisna, i na tom segmentu izgubiti dio suvereniteta. Može se čak dogoditi da naftu u značajnoj mjeri uvozimo iz Republike Srpske. Tamo gdje prolaze cijevi za naftu ili plin slažu se novi politički i ekonomski savezi. Republika Srpska, ta mala paradržava unutar BiH, energetski je praktično neovisna, jer ima dvije rafinerije i strateški je "ovisna" o Rusiji. Hrvatsku karakterizira odsutnost bilo kakve koncepcije, pa moramo svi skupa uložiti veliki napor da spriječimo potpuni raspad. Hrvatska se uz povećane investicije može u cijelosti snabdijevati domaćim plinom, i u srednjem roku povećati istraživanja nafte kako bismo u razdoblju 5-10 godina smanjili ovisnost o uvozu.  Ova drama s Inom treba prestati i ne koristiti se u predizborne svrhe, jer to rade ljudi koji samo prividno štite interese Ine i Hrvatske, a nemaju znanja i kapaciteta da se nose s tim teškim problemom. MOL se može riješiti drugim suptilnijim i efikasnim metodama, bez puno buke u javnosti. Tako to rade zemlje koje imaju dorasle državnike.

Kao da netko brine da ova država ostane bez isplativih sustava?

Ispada da je tako. To je ta pohlepa pojedinaca i lobija kako iz sfere privatnog biznisa tako i iz politike. Nije im cilj graditi i razvijati, već samo prodavati ono što su generacije stvarale uz mnogo odricanja. To sliči na onu priču iz doline Neretve, kada je sin prodavao vinograd. Kupac je došao i odmah pitao je li vinograd njegov ili očev. Kada je sin rekao da je njegov, tada je kupac odmah znao da vinograd može kupiti za male novce,  jer sin nema pojma koliko je silnog truda  uloženo u podizanje vinograda. Isto tako danas rade pojedini ministri koji imaju mali intelektualni kapacitet, ali zato veliku razornu moć po gospodarstvo i društvo.
Zato Hrvatskoj treba "treća" politička opcija, treći put, onih koji  nisu sudjelovali u pretvorbi, privatizaciji, kriminalu, klijentelizmu, i regionalnim prevarama. Javnost se uvjerava da se ne zna pravo ekonomsko rješenje i da bez stranog kapitala ne možemo ništa. Podzemlje je snažno, ali ne znamo koliko se preklapa s političkom elitom. Istina je da nama ključnu prepreku izlasku iz krize čini oko 300 ljudi iz dvije najveće stranke, koje su do sada upravljale Hrvatskom. Ekonomska rješenja se znaju, ali su neprovediva uz ovakve političke strukture. Stoga je  promjena izbornog zakona prvi i najvažniji korak u promjeni stanja, smjeni partitokracije i uvođenju demokracije i gospodarskih reformi. Zato je ovakav silan pritisak na inicijativu udruge "U ime obitelji", koja je napravila izvrsnu stvar udarajući u suštinu hrvatskog političkog sustava. Činjenica da su i SDP i HDZ zdušno napali ovu inicijativu govori da među njima nema nikakvih bitnih razlika i da su tijekom 25 godina razvili zavidnu razinu koegzistencije. Nakon što je udovoljeno zakonskom uvjetu od 10 posto birača RH, sve se sramotno osporava pridodavanjem birača izvan RH, a ako zatreba, referendum za promjene izbornog sustava osporit će se drugim sredstvima.

Postoji li hrvatska monetarna politika?

Formalno imamo središnju banku i monetarnu politiku, ali od 1994.g. one ne podržavaju rast i razvoj gospodarstva. HNB se sveo na običnu mjenjačnicu. Mi u stvari imamo monetarni sustav koji se po svemu može smatrati valutnim odborom (currency board) kakav imaju BiH, Bugarska i još neke zemlje. On je u nas još i rigidniji. Glavna osobina takvog monetarnog sustava je u tome da domaća središnja banka ne može stvarati domaći novac a da prethodno nije za to osigurala pokriće u devizama. Dakle, da bi HNB proizveo 7,6 kuna, prethodno mora imati 1 euro. Takav monetarni režim nastao je u kolonijalno vrijeme i prirodan je takvom karakteru odnosa. Pored izbornog zakona i klijentelizma, takav monetarni sustav je glavna prepreka izlasku iz krize. Osmišljen je tako da onemogućuje podršku rastu i razvoju realnog sektora u Hrvatskoj. Ove godine obilježavamo 21 godinu od fiksiranja kune prema njemačkoj marci, što je ostalo sve do danas, samo što je sada riječ o euru. HNB je čitavo to vrijeme forsirao fiksni devizni tečaj kako bi poticao zaduživanje u inozemstvu i pogodovao uvoznicima. Čitavo to vrijeme banke nisu bile izložene valutnom riziku prema euru jer je brigu o tom riziku za čitav sustav preuzeo HNB. Pod izlikom čuvanja stabilnosti inflacije u Hrvatskoj, takvom tečajnom politikom doslovno su se pokidale sve normalne veze unutar gospodarstva,  kao i prema inozemstvu, a izvoz je desetkovan.  Pogrešna tečajna politika je Hrvatskoj nanijela veće štete negoli svi troškovi poslijeratne obnove. Takva tečajna politika se pokazala stečajnom politikom za Hrvatsku.

Dakle, situacija je nerješiva?

Ne, situacija nije nerješiva. Potrebno je poništiti sve ugovore o kreditima uz valutnu klauzulu i pretvoriti ih u kunske po tečaju na dan kada su sklopljeni. To će otvoriti manevarski prostor za razvojnu makroekonomsku politiku. Banke neće nastradati, što je vidljivo na primjeru Mađarske, gdje nijedna nije propala, niti je zbog toga neka banka Mađarsku napustila. Ukoliko se to ne učini sada, poslije će biti kasno, jer će se ta lažna stabilnost deviznog tečaja pretvoriti u kreditni rizik koji će postati sistemski, koji je nerješiv, a tada će nastradati svi.
Dakle, HNB treba snažno resuverenizirati i staviti u funkciju izlaska iz depresije, a potom dati snažnu podršku rastu i razvoju, što do sada nikada nije provedeno. Ta institucija je snažna kočnica promjena, a o tome političari koji vode zemlju pojma nemaju, jer ne razumiju ovo o čemu govorim. Ova i prethodna vlada čačkaju po manje bitnim odnosima, umjesto da se uhvate u koštac s pravim problemima. Dok se ne promijeni deformirani monetarni mehanizam u Hrvatskoj, neće biti moguć izlazak iz krize.

Spominju se reforme, ali nitko ne traži drugačije strukturiranje HNB-a

Stvari su postale paradoksalne, pa i tragikomične. Nastankom financijske krize i recesije 2008.g. sve su zemlje odlučile na prvo mjesto staviti rast zapošljavanja i proizvodnje. U tom smislu su i njihove središnje banke odigrale ključnu ulogu. HNB još uvijek Vladu i javnost uvjerava da je inflacija glavna opasnost!!! Službeni podaci govore o uznapredovalom procesu deflacije u Hrvatskoj što može imati gore posljedice i od inflacije. Dakle, ako imamo proces deflacije onda to znači da je HNB izgubio konce iz ruku i da je na sceni nestabilnost cijena. Obveza HNB-a je da čuva gospodarstvo i zemlju kako od inflacije tako i od deflacije, jer su obje pojave vrlo štetne.
Nova monetarna politika, koja se mora pokrenuti, treba  kao ključni cilj postaviti što veću zaposlenost, a tek potom stabilnost cijena. Kada se govori o strukturnim reformama, onda je jedna od ključnih vezana za promjene uloge HNB-a i monetarne politike u izlasku iz depresije, a potom poticanju gospodarskog rasta. Dok se s jedne strane pomalo sadistički neprestano čačka po proračunu kao jednoj od strukturnih promjena, dotle strukturnu reformu vezanu za HNB i monetarnu politiku nitko ne spominje. Valjda je prošlo dovoljno vremena da se javnost uvjeri da je priča o stabilnosti koju je čitavo vrijeme promovirao HNB, a sve vlade podržavale, bila najobičnija obmana, koja nas je skupo koštala i čiju ćemo cijenu tek osjetiti.

Kreditna aktivnost banaka je potonula. Kako to da banke ne kreditiraju nikoga? Zašto se ne smanjuju kamatne stope na kredite?

Krediti stanovništvu stagniraju, krediti poduzećima nešto su veći, a najbržim ritmom rastu krediti državi. Banke imaju strah od kreditnog rizika, a država rastućeg deficita još uvijek je siguran dužnik za njih.  Kamatne stope su neprihvatljivo visoke, jer smo u depresiji, i HNB-u ne pada na pamet da se okrene poticanju rasta i zapošljavanja. Mi prave monetarne politike nemamo niti smo imali još od uvođenja kune. Sve dok se kamatne stope radikalno ne smanje, dok HNB ne počne odobravati kredite bankama po niskim kamatnjacima, do 1 posto, niti poduzeća neće moći pokretati investicije i zapošljavanje. Sve je to poznato, ali treba konačno doći netko razuman i dobronamjeran, i pohvatati konce u ruke, te okrenuti gospodarstvo i društvo u smjeru prosperiteta.

Mnogo se očekivalo od ulaska Hrvatske u EU. Jeli realno očekivati da će nas sada kada smo u zajedničkoj europskoj obitelji, ona i spašavati?

Na primjeru Grčke, Portugala i nekih drugih zemalja imali smo priliku vidjeti kako izgleda to spašavanje unutar obitelji. Grčka je po mojem mišljenju trebala napustiti Eurozonu i euro, i vratiti se drahmi, sve dok se zemlja ne oporavi. To je moglo trajati tri, pet ili deset godina, a Grčka je trebala ostati članica EU ali bez eura. Očito je bila politička procjena u Bruxellesu  da bi to bio snažan udarac zajedničkom projektu, pa se to nije dopustilo. Mislim da će do toga morati doći uz prethodni otpis skoro svih dugova Grčkoj, jer Grčka uz ovakav zadani okvir ekonomske politike i ekonomskih uvjeta nema nikakvih šansi za izlazak iz krize. Eurozona će morati postati monetarna unija iz koje se izlazi ali ponovo i ulazi. Ona bi trebala biti neka vrsta ventilirajuće monetarne unije, u koju se ulazi i privremeno izlazi, pa potom ulazi. Kada bi postojala sloboda kretanja radne snage unutar Eurozone i proračunski transferi u cilju pomoći i restrukturiranja iz Bruxellesa, tada to ne bi trebalo provoditi. Međutim, pošto takva koncepcija nije realna, a Grčka nema svoju valutu i mogućnost promjene odnosa razmjene u vanjskoj trgovini putem tečaja, ona u rukama nema nikakav instrument ispravka vanjske neravnoteže. Hrvatska ima veliku sreću da još uvijek ima svoju valutu i središnju banku. Nesreća je u tome što Hrvatska to nikada nije upotrijebila za interese domaćeg gospodarstva. Dakle, krvavo smo izborili slobodu i nezavisnost, ali smo suverenitet u značajnoj mjeri izgubili u miru, prije svega u sferi financija. Jasno je odakle treba krenuti u promjene.

U Zagrebu, 7. listopada 2014.   Prof. dr. sc. Ivan Lovrinović   Razgovarao: Tvrtko Dolić