Wednesday, 29 January 2014 17:04

II Samsonov stup

Europska komisija pokrenula je u utorak proceduru prekomjernog deficita za Hrvatsku. Vlada se držala one narodne "brigo moja prijeđi na drugoga", ali se grdo prevarila. Do sada je samo obećavala, ali od utorka mora svoja obećanja i provoditi. Komisija, odnosno vlada EU, tražila je da se ove godine deficit proračuna spusti sa planiranih 5,5 na 4,6 posto, a odlikaš Slavko Linić obećao je smanjene za 2,3 posto, odnosno za 7,5 milijardi kuna! Može on i više, a kako će proći sirotinja, to ne zanima niti Vladu RH, niti Europsku komisiju. No, pustimo na stranu kukuriku obećanja, Hrvatska se obvezala do 30. travnja poduzeti učinkovite mjere glede smanjenja deficita u 2014-16. na 2,7 posto BDP-a. Naravno, za sada je hrvatska Javnost jedina od koje se krije koje je mjere pred Komisijom u Bruxellesu najavio Linić. Zanimljivo je da Vlada posve zanemaruje kako će nove mjere djelovati na javni dug.

Obećanje ludom radovanje

Olli Rehn i kompanija ne daju da se ukine II mirovinski stup (privatnih fondova). Parlament EU je prošle godine usvojio novu metodu izračuna proračuna ESA 2010 s preciznijim kvalifikacijama što ulazi u prihod a što je rashod. Doprinosi zaposlenika državnih institucija i državnih poduzeća ne računaju se u prihod Vlade! EK ne priznaje takve prihode jer se kompenziraju većim mirovinskim obvezama Vlade. A zapravo je riječ o tome da njime upravljaju (i iskorištavaju ga) hrvatske poslovne banke, sve u vlasništvu stranog kapitala. Time je postalo bespredmetno planirano smanjivanje stope za II stup i prebacivanje razlike u I stup. Već stižu signali da se Vlada neće moći zaduživati na račun mirovinskih fondova ako dira u II stup. U veljači nam stiže na naplatu obveznica od 650 milijuna eura, a većinu te obveznice upisali su obvezni mirovinski fondovi. Naravno da kukurikavci ne žele razmisliti kako drugačije smanjiti deficit, nego idu obmanuti Europsku komisiju - osiguranike s beneficiranim radnim stažem prebacit će u I stup i tako namaknuti 3 milijarde kuna godišnje. Isti dan kada je pokrenuta procedura prekomjernog deficita za Hrvatsku, pojavio se fiskalni Lex Perković. "Nećemo ukinuti II stup nego ćemo ga korigirati" - potvrdio je u Saboru Zoran Milanović. Postavljaju se dva pitanja. Prvo, hoće li to EK progutati, previdjeti? Drugo, svaki zaposlenik osobno se odlučuje u koji će stup uplaćivati. Štednja u obveznim mirovinskim fondovima je osobna, nasljedna imovina. I tu Vlada prikriveno prijeti policiji i vojsci: može ukinuti beneficiran staž! Uvijek sam mislio da su policija i vojska snaga koje bi se trebala bojati Vlada. Večernjak je odmah drugi dan izašao s naslovom kako policajci pristaju da se vrate u I stup. Valjda su pijani novinari, zaustavljeni tijekom noći, stekli takav dojam. Ili se tako osvećuju što su morali platiti kaznu. Milanović predlaže novi Zakon o radu, upravo onakav kojem se usprotivio dok je bio u opoziciji. Gordan Jandroković nazvao je Milanovića skorojevićem i predbacio mu ispade mržnje i govor uličnog huligana. 

SDP namjerava uvesti porez na štednju, ali se protivi Vesna Pusić, koja najedanput želi dokazati da je glede gospodarstva i financija veći stručnjak od pokopanog Radimira Čačića. Nema potrebe da uništavate Hrvatsku, pa da vam sutra netko sudi za veleizdaju, kada je dovoljno da zemlju prepustite Vesni Pusić i Zoranu Milanoviću. Ne možemo im suditi za njihovo neznanje. Očekivao sam da će Dalila šarmirati umirovljenike i obveznike II stupa, dok Linić poput Samsona ruši drugi stup Dagonovog hrama, ali je gorostas komunizma kod Olli Rehna pao na ispitu muške ljepote. Trebali smo u Bruxelles poslati lepog Milanovića. Po povratku u svoju pradomovinu, Linić je izjavio da do kraja tjedna ostaje tajna kako će nam drmnuti milijarde. Dakle, interes banaka formalno brani Vesna Pusić, koja je imala svoje javne ispade poput onoga o prirodnom nepotizmu, ali se sveukupno gledano kontrolira više od Milanovića. Glede ekonomije nešto je načula o Marksovom Kapitalu na komunističkom studiju sociologije. Dvije je godine sudjelovala u istraživanju o industrijskoj demokraciji! Eto, drugarica se protivi oporezivanju štednje! Zamislite tu strahotu - građani bi krenuli kupovati nekretnine, što bi pokrenulo naše gospodarstvo, pa bi nabujala radnička klasa, a onda bi nastupio problem industrijske demokracije. Užas! Kako je moguće da našu vanjsku politiku u najdubljoj gospodarskoj krizi vodi osoba koja o ekonomiji nema pojma?

Očigledno je vlast preuzela zadaću da ovu zemlju do kraja uguši. Na slučaju Perković vidjeli smo kakve je probleme državi donijelo rušenje trodiobe vlasti, što se ponavlja i u slučaju presude Radovana Dobronića u svezi kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Viša sudska instanca imitira Vatikan - čeka da vidjelice i vidjeoci pomru, odnosno da svi dužnici bankrotiraju. Zamislite da je tako u NDH sudio Eugen Pusić, Vesnin otac. Nijedan predmet ne bi dovršio prije kraja rata. Mnogi su Zagrepčani nekako preživjeli lošu vlast i konačno 1945. dobili parnice, ušli u svoje kuće, a onda su stigli partizani i rekli im da ipak ništa nije njihovo. Takvi još uvijek ravnaju ovom zemljom.  

Tko to tamo mulja naciju?

Unazad nekoliko dana intenzivirala se rasprava o radu i djelovanju četiri obvezna  mirovinska fonda (OMF-a), koje po mojem mišljenju drug komesar Slavko Linić opravdano želi ukinuti. Ili nacionalizirati, ili uloženo vratiti štedišama, ili povećati I stup sa 15 na 17 posto na račun II stupa koji bi pao sa 5 na 3 posto, ili prebaciti zaposlene sa beneficiranim stažem iz II u I stup. I za sve to ima jak razlog: država svake godine sanira mirovinski sustav i gomila deficite, i onda se posljedično mora zaduživati po skupim kamatama, a kao veliki kupci obveznica na domaćem tržištu javljaju se mirovinski fondovi, koji ostvaruju ogromne zarade na račun rupe u mirovinskom sustavu. Naravno, banke se preko medijskih plaćenika i "neovisnih" ekonomskih analitičara (razmislite kako je nastala ta riječ) protive Linićevim idejama, jer su iste upravljači fondova, te u budućnosti neće moći spašavati svoja potraživanja kao što se to dogodilo u slučaju Ingre i Dalekovoda.

Vlasnici obveznih mirovinskih fondova su mirovinske štediše (svi zaposleni) koje uplaćuju doprinose u II stup, a upravljači fondova jesu komercijalne banke. Četiri najveće "domaće" banke su upravljači četiri najveća obvezna mirovinska fonda, koji posjeduju imovinu koja iznosi blizu 60 milijardi kuna i u koje se samo u 2013. uplatilo blizu 5 milijardi kuna. I stup podmiruje mirovine, uz jednaku pomoć države, a II stup nema nikakve obveze, nego se samo puni, izložen makinacijama banaka. Kako su "domaće" banke u vlasništvu stranih banaka, opet dolazi do toga da strane banke odlučuju o našem novcu, odnosno da odlučuju strani financijski krugovi. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da mirovinske štediše nemaju nikakvu kontrolu nad svojim uplatama. Štediše ne odlučuju o tome gdje uložiti, nego silom zakona moraju uplaćivati, i onda tamo nekakvi fondovi pod okriljem banaka odlučuju gdje treba uložiti. To je u totalnoj suprotnosti sa tržišnom ekonomijom i liberalnim kapitalizmom. To je direktan napad na autonomiju konkretne ljudske osobe!

Godišnji trošak za mirovine iznosi 36 milijardi kuna. Iz I stupa godišnje se prikupi oko 19 milijardi kuna, što znači da se iz proračuna svake godine mora dodatno uplatiti 17 milijardi kuna, kako bi se zatvorile mirovine. U suštini, to spada pod deficit opće države! Tih 17 milijardi kuna država mora prikupiti skupim zaduživanjima po neodrživim kamatnim stopama od oko 6 posto, i tu se javljaju mirovinski fondovi kao najveći institucionalni investitori, koji 70 posto svoje imovine (gotovo 40 milijardi kuna) drže u vrijednosnim papirima Ministarstva financija, pa je Linić u pravu kada želi ukinuti II stup ili preusmjeriti uplate iz II u I stup, jer mirovinski fondovi prvenstveno ulažu novac štediša u državne obveznice, a država mora plaćati visoke kamate za podmirenje deficita - jedan od najvećih generatora deficita su mirovine. Štediše (budući umirovljenici) skupo financiraju državu i krpaju proračun, koji je upravo zbog prevelikog obujma mirovina u velikom deficitu, pa je taj sistem zapravo nekakav logički apsurd. Menadžeri u mirovinskim fondovima lijepo zarađuju (oko 40 tisuća kuna mjesečnih primanja, uz razne druge pogodnosti i privilegije) na kreditiranju države novcem budućih umirovljenika, sve zbog rupe u mirovinskom sustavu. To je zaista predivno.

Puno kvalitetnija opcija bila bi da radnik može svoje mirovinsko izdvajanje direktno uložiti u državne obveznice (takozvane narodne obveznice), gdje bi kamatna stopa za državu bila podnošljiva (oko 4-5 posto), a prinos za štediše opet prihvatljiv, odnosno koliko je i sada prosječni prinos u fondovima (4,46 posto). Ukoliko se u budućnosti smanje prinosi na državne obveznice RH, to bi moglo ugroziti poslovanje mirovinskih fondova, jer će se prinos na iste višestruko smanjiti, što će dovesti do pada prinosa fondova i posljedično bježanje mirovinskih fondova iz državnih obveznica. Postavlja se pitanje gdje onda uložiti te silne milijarde, jer po sadašnjem zakonu mirovinski fondovi mogu biti dioničari u pojedinoj kompaniji do 10 posto, odnosno ne smiju upravljati nekom kompanijom. A da se zakon promijeni, isti jednostavno nisu sposobni preuzeti poduzeća jer ne posjeduju sposobnost korporativnog upravljanja u realnom sektoru. 

Blizu 7 milijardi kuna mirovinskih fondova banke su uložile na domaće tržište kapitala - zapravo su mirovinski fondovi jedini igrači na našem tržištu kapitala. Ne tako davno, Ante Samodol, bivši prvi čovjek Hanfe, kao nitko do sada obrušio se na financijske igrače na domaćem tržištu kapitala, od Škegre, Todorića do mirovinskih fondova. Naravno da su ga isti odmah smijenili. Glavne probleme radili su mu mirovinski fondovi koji su uložili u Ingru, Dalekovod, Magmu, Nexe grupu i Questus, odnosno u tvrtke i fondove koji su danas u stečaju ili pred stečajem. Dogodio se teški kriminal - banke su dale nalog mirovinskim fondovima da ulože u ta poduzeća i fondove zato da na vrijeme izvuku svoja potraživanja. Portfelj mirovinskih fondova sve više sliči na portfelj banaka, koje upravljaju istima bez ikakve odgovornosti, što treba postati predmet istrage DORH-a. Zanimljivo je da nitko od relevantnih državnih institucija nije reagirao na vrlo teške optužbe prvog čovjeka Hanfe glede nezakonitosti i netransparentnosti rada mirovinskih fondova. Goran Marić, zastupnik HDZ-a, i jedan od rijetkih kritičara rada HNB-a i cijele pripadne financijske industrije, navodi kako se dobar posao mirovinskih fondova sastojao u plasiranju novca u državne obveznice, dok su prilikom ulaganja u dionice tvrtki ti fondovi (zapravo banke) često imali jako loše procjene. Marić je istakao kako bi se povlačenjem oko 6 milijardi kuna iz II stupa riješio problem prekomjernog deficita.         

Sporo prihvaćamo dobre poteze drugih

Svake godine oko 6 milijardi kuna uplati se u II stup. Bilo bi poštenije i pravednije da o 5 posto plaće odlučuju sami uplatitelji, te bi sa strane gospodarstva bilo puno zdravije za ekonomiju da 6 milijardi kuna godišnje završi u potrošnji, a preko toga u proizvodnji, zaposlenosti i ekonomskom rastu. Ovako se sa 6 milijardi kuna kreditira država - ti novci hitno odlaze iz zemlje. Stoga je čudno da su poslodavci na strani financijske industrije, a još je čudnija njihova konstatacija da se kod zemalja koje nisu dirale u drugi stup postižu veći učinci. Te zemlje nemaju naš problem! I što je onda sa Poljskom koja već godinama ima vrlo kvalitetan gospodarski rast? Protivi li se EK odluci Poljske baš zato što ostvaruje gospodarski rast? Poljski ministar financija je rekao kako je Poljska uvođenjem mirovinskih fondova napravila "divovsku pogrešku". Što je onda sa Mađarskom, koja postupno izlazi iz krize, i koja je ukidanjem II stupa spasila javne financije! Zar se Mađarska nije zamjerila svjetskim financijskim krugovima i došla pod njihov udar? Njemačka, Francuska i Italija nisu nikada pokušale uvesti obvezni II mirovinski stup, nego se sve bazira na državnim fondovima. Polovica članica EU nikada nisu nije upoznale koncept obveznog II stupa, dok je drugoj polovici isti nametnut od strane Svjetske banke (!), ali polagano je većina zemalja ili nacionalizirala ili vratila štedišama uplate, jer je sve to rezultiralo porastom troškova i javnih financija i mirovinskog sustava.

Naravno da ne stoje komentari pojedinih "analitičara" koji tvrde da će se ukidanjem II stupa uvesti novi porez na plaću od 5 posto - te teze vjerojatno pristižu iz financijske industrije. Ukoliko se zamrznu uplate u II stup, svaki mjesec bi mirovinske štediše imale 5 posto veću plaću (ukoliko ne bi neposredno došlo do smanjenja cijene rada). Naravno da nikako nije za podržati povećanje I stupa za postotak-dva, jer bi to bio krajnje nepravedan potez prema sadašnjim zaposlenima i ugrozilo održivost mirovinskog sustava na duži rok.  

Definitivno se nazire kraj ovakvom radu mirovinskih fondova, od kojeg koristi imaju fondovski menadžeri i komercijalne banke, kao upravljači istih. Po reakcijama medija i financijske industrije, neovisno o tome koji će se model pokrenuti do kraja tjedna, Linić bi do kraja godine mogao u potpunosti nacionalizirati II stup ili povećati I stup za par postotnih poena na račun II stupa, sve zbog eksplozije javnog duga u njegovom mandatu, a kao jedan od razloga velikog deficita, osim skupih kamata imamo i sve veća izdvajanja iz proračuna (oko 17 milijardi kuna) za mirovine. Naravno, u takvom raspletu Hrvatsku bi morao voditi čovjek poput Viktora Orbana. U svakom slučaju, ovakav mirovinski sustav je neodrživ i bez snažnog i dugoročnog gospodarskog rasta urušit će se kad tad - imamo zabrinjavajuće starenja stanovništva i odlazak mladih u inozemstvo, što je prvorazredan ekonomsko-politički problem, koji vladajući ne znaju riješiti, koji je posve izvan njihovog poimanja politike.

Tvrtko Dolić  2014-01-29  II Samsonov stup