Tuesday, 15 April 2014 00:00

Martin Heidegger

U svoje 33 crne bilježnice Martin Heidegger vodio je svoja dnevnička razmišljanja od 1931. do ranih 70. godina istog prošlog stoljeća. Prije mjesec dana izdavačka kuća Vittorio Klostermann objavila je prvih deset godina zapisa pod naslovom "Razmišljanja", u redakciji Petera Trawnyja, sve navodno prema želji pokojnog Heideggera. Postavlja se pitanje zašto je Heidegger programirao objavu i onih zapisa koji izazivaju dvojbu glede njegovog mogućeg antisemitizma, pogotovo što je poznata njegova osobna podrška kobnim promjenama iz 1933. Kako to primjećuje Boris Perić, kritika Heideggerova odnosa prema nacizmu od strane Emmanuela Fayea i Victora Fariasa dobiva veću težinu.

Bačenost u vrijeme - Geworfenheit

U vrijeme Hitlerovog dolaska na vlast, Heidegger je prosvjedovao protiv velike prisutnosti Židova na njemačkim sveučilištima. Mišljenja sam da tada nije bilo organizirane obrnute diskriminacije, od Židova prema Nijemcima, nego je riječ o tome da su Židovi tijekom svog načina života i relativne situiranosti imali u svojim redovima velik postotak intelektualaca. Kada već govorimo o rasnim/nacionalnim problemima, nije zgorega napomenuti da se nekim skupinama Židova i danas pripisuje veća inteligencija u odnosu na druge etničke/vjerske skupine. Ovdje govorimo o bezdomovinskom židovstvu, prije osnivanja, odnosno snaženja države Izrael, kada je Heidegger relativno ezoterični judaizam površno kvalificirao izvancivilizacijskim u odnosu na kulturu Zapada, što se nikako ne može prihvatiti, jer su mnogi židovski intelektualci stupovi Zapadnoeuropske civilizacije. Današnja lutanja židovskih struktura u Izraelu prema palestinskom pitanju, arapskim zemljama, pa i prema "antičkoj" arapskoj kulturi, izlaze izvan tog konteksta. Heidegger nije mogao proniknuti da jedan bezdomovinski narod ima svoj svijet, što se ubrzo potvrdilo. Teško je proniknuti Heideggerovo razočarenje u nacizam, u smislu da nacizam nije bio u stanju riješiti pitanje bitka. Jeli takvo što uopće moguće?

Kako je preneseno, Heidegger je zapisao da "pitanje o ulozi svjetskog židovstva nije rasno, nego metafizičko, o vrsti čovječnosti, koja može preuzeti iskorjenjivanje svega bivstvujućeg iz bitka kao svjetsko-povijesna zadaća" (XVI 1940). "Svjetsko židovstvo, nahuškano preko emigranata iz Njemačke, posvuda je neuhvatljivo i ne mora sudjelovati u ratnim djelovanjima, dok nama preostaje da žrtvujemo najbolju krv" (XV 1941). Heidegger jednostavno prešućuje Holokaust. S druge strane, Heideger u svojim crnim bilježnicama napada dekadenciju i kulturno siromaštvo nacizma. Vjerojatno je zamislio da će njemački filozofi postati vođe nacistima, a ne obrnuto. Čini se da možemo jednostavno prekrižiti Heideggera, ali to ne ide samo tako. Prije nekakve isključive odluke, moramo se zapitati koje su glavne značajke Heideggerove filozofije. U što sve diramo kada opovrgavamo Heideggera?

Bez nacizma je ugodno, a sa Heideggerom još ugodnije

Čim zapadnem u nekakav logički škripac, pozovem se na Heideggera. Moji sugovornici najčešće to prešute, jer misle da oni ne mogu proniknuti slavnog filozofa. Da li je Martin Heidegger postavio toliko novoga kao što se to uobičajeno misli? Izveo je zgodan trik, pridruživši ontologiju egzistencijalizmu, čime je otvorena mogućnost velikih sinteza, ali do takvih nije došlo. Heidegger je prepoznao nekakvo subjektivističko nasilje novovjekog čovjeka nad bitkom, a onda se i sam preko tubitka (čovjek) vratio egzistencijalizmu. Time potvrđuje svoju izjavu da svaki filozof vrti jednu jedinu misao.

Heidegger je sanjao svoj Avatar. Nekada davno čovjek je živio zajedno sa svojim ishodišnim bićem, a onda se počeo udaljavati od svoje ontološke harmonije. Svaki koncept bitka je lingvistički koliko i filozofski. Za Helenske izraze on, einai, i ousia koristimo hrvatske, arapske i latinske izraze: bitak, supstanca, esencija i egzistencija. Probleme donose najraniji prijevodi, sa grčkog na latinski. Ousia se uobičajeno prevodi kao supstanca, a u tekstovima na engleskom nalazimo i entity. Dodajemo i Platonove izraze epistemë (objekt znanja) i doxa (mnijenje). Stoici su koristili riječ hyparchein za egzistenciju. Hegel određuje bitak kao neodređeno neposredno. Prema Heideggeru, bitak (Sein) je najopćenitiji pojam. Nemoguće je definirati ga. Ne može biti shvaćen kao biće (Seindes). Bitak je pojam razumljiv po sebi. Bitak je ono što određuje bitak kao bitak - kada nešto ne znam objasniti, onda to slično interpretiram. Heidegger često postavlja hermeneutičke petlje. Heideger zahvaća čovjeka u svome sustavu kao tubitak (Dasein) - bivstvovanje, prisutnost i određenje. Bitak prema kojemu se tubitak odnosi zovemo egzistencija. Duša je na izvjestan način biće. Čovjek se po Heideggeru mora ponovno otvoriti bitku i istini, koja je stanište bitka. Bitak je smisao bića. Heidegger pažljivo gradi sintezu.

Ovdje sam naveo samo neke postavke iz Heideggerog glavnog djela "Bitak i vrijeme" (Sein und Zeit), koje traga za smislom ljudske egzistencije. Heideger postavlja ontološku scenu, a onda promatra smrtnost, prolaznost i tjeskobu. Egzistencijalističke pojmove strepnje i tjeskobe uveo je Kierkegaard. Slično tome, Heidegger usmjerava analizu tubitka na brigu (Sorge). Prihvaća Bergsonov prigovor da je uobičajen pojam vremena zapravo "prostor". Napominje da je Kant preuzimanjem Descartesove ontologije zanemario ontologiju tubitka. Heidegger je uložio mnogo truda da probije Descartesov "Cogito ergo sum". Napominjem da ovdje samo ukratko prezentiram  Heideggerovo temeljno djelo, da se suočimo u što sve diramo kada osporavamo Heideggera. Heidegger nije zaboravio na su-tubitak Drugoga -želim naglasiti koliko je konceptualno riskantno konstatirati da je Martin Heidegger bio antisemit. Čini nam se da u filozofiji dolazi relativno kasno i da ga jednostavno možemo odstraniti, ali to nije tako. Na Heideggera se oslanja cijeli jedan intelektualni i znanstveni svijet. Primjerice, Jean Paul Sartre napisao je pod Heideggerovim utjecajem svoje centralno djelo "Bitak i ništavilo", i nije bio antisemit. Sartre je koristio i Husserlovu fenomenologiju. Sartre je pesimist glede mogućnosti da ljudi formiraju Heideggerovu utopiju života sa svojim bitkom - Sartre to naziva ens causa sui, a religije koriste naziv Bog. Takva kohabitacija sa fizičkim/materijalnim tijelom nije realna - ona je ništa - ne stvar. Znate, ponekad se pitam, jeli Sartreov pesimizam sumorniji od Heideggerovog nacizma. Dajemo li ponekad preveliki značaj političkoj deklaraciji neke osobe, "bačene u vrijeme", bačene u opako povijesno razdoblje? Koje je konceptualno poremećeno!  
Vrijeme ontološke boli

Heidegger je posredno, ontološki ušao u egzistencijalizam. Søren Kierkegard, Fridrich Holderlin i Fridrich Nietzsche snažno su utjecali na njega. Tu je i Hegelova "Fenomenologija duha", pa Edmund Husserl, otac fenomenološke metode koja dopire do zrenja bitka (Wasensschauung) tehnikom tzv. fenomenološke epohē - isključivanjem prostorno-vremenske određenosti svijeta. Po Husserlu, takva redukcija dovodi do čiste transcedentalne svijesti. Nakon Prvog svjetskog rata, Heidegger je kao Husserlov asistent u Freiburgu predavao hermeneutičku fenomenologiju. Mi smo tih dana dobili nove intelektualne temelje: timarili smo mazge Karađođevića na Jelačić placu. Kada vam stigne okupacijska vojska na mazgama, nema šanse da se bavite europskim egzistencijalizmom. Zanima vas golo preživljavanje. Krleža i društvo nešto su se civilizacijski koprcali i ubrzo skrenuli u totalitarizam. Kod Heideggera je istina link prema kulturnom naslijeđu. Istina se događa kroz umjetnost, u samom umjetničkom djelu, kada obasjava (Lichtung). Ljepota je način na koji se istina prikazuje. Kako to obično biva, teške prilike u Europi donijele su dosta mraka. Već 1933. Heideggger je postao član Nacističke partije, a nesretni Husserl bio je židovskog podrijetla. Prešao je na kršćanstvo, ali to nije pomoglo. Nije pomogao niti Heidegger. Godine 1941. Heidegger je maknuo posvetu učitelju Husserlu u novom izdanju djela "Bitak i vrijeme".

Godine 1966. Heideger je dao intervju časopisu Der Spiegel. Pravdao je svoje pristupanje nacistima pokušajem da spasi sveučilište. Priznao je tadašnje uzbuđenje (Aufbruch) za mogućnost novog nacionalnog i socijalnog pristupa. Tvrdi da se razočarao u nacistički pokret već slijedeće 1934. nakon "Noći dugih noževa". Malo morgen - Heideger je i prije Hitlera držao da su samo Nijemci dostojni starih Helena. Vrijeme je učinilo svoje, pa 1967. Heidegger surađuje sa pjesnikom Paulom Celanom, Židovom koji je preživio koncentracioni logor. Celan je u svojoj pjesmi "Todtnaubeg" spomenuo nadu u riječ koja će biti izgovorena u srcu onoga tko misli. Heideger je započeo svoju izobrazbu na katoličkoj teologiji. Bio je pravo osvježenje na intelektualnoj sceni. Godine 1929. vratio se u zavičajni benediktinski samostan Beuron i krenuo u ekumenizam sa protestantkinjom Elisabet Blochman iz asimilirane njemačko-židovske obitelji. Gospodin je prezentirao mističnu silu noći, bez obzira što je to tada značilo. Nadam se da je ušao u temeljno biće te liberalne žene i da ga ona promijenila. Elisabet je uskoro emigrirala. Heideger je navodno prakticirao otvoreni brak - njegova supruga Elfriede bila je Elisabetina školska prijateljica. Njegovu vezu s famoznom Hannah Arendt ovdje ću zaobići, jer sam o tome pisao u 7dnevno od 20. prosinca 2013.     

Hrvatski paradoks

Zapadnoeuropska civilizacija ozbiljno bi se zaljuljala da iz nje isključimo Židove. Tresla bi se i da odstranimo visoku arapsku kulturu iz vremena kalifata, a danas je razvidno da mnogo toga leži i na njemačkoj filozofiji, njemačkoj znanosti i njemačkoj tehnologiji. Hrvatska kultura nije toliko značajna, pa je žrtvovana bez milosti. Nakon završetka Drugog svjetskog rata svijet je nalazio izgovore da održi na sceni  njemačke filozofe i njemačke znanstvenike, relativizirajući njihove ideološke zablude, ali prema Hrvatima nije bilo milosti. Svi su išli na panj, a dobre knjige posve apolitičkih ljudi, koji su proglašeni krivima samom činjenicom da su preživjeli NDH i Treći Reich, spaljene su i proglašene kompromitirajućim materijalima. Bože, sve knjige su spaljene! Tisuće stupova hrvatske kulture sasječeni su, iskorijenjeni, tako da ih ne možemo dosegnuti niti u svome sjećanju. Time dolazimo do hrvatskog paradoksa. Činjenica je da Zapad danas rado prevaljuje krivnju nacista na okupirane zemlje i to je moj osobni i širi nacionalni razlog da Heideggera formalno tretiram kao pripadnika nacističkog pokreta, makar se u konačnici Heidegger skrio među "žutokošuljaše". Naravno, i kada odbacimo Heideggera, teško je odbaciti njegovu filozofiju.

 

Tvrtko Dolić 2014-04-15 Martin Heidegger